Zapisani kao odsutni, a mi smo prisutni....

Polako otvori vrata... i budi tiho da ne čuje niko.

Pusti muziku na radiju i slušaj pjesmu...

Ne gledaj oko sebe, pogledaj duboko u tebe... 

Da... tamo baš gdje ništa ne znaš, a sve znaš. 

Na dlanovima imaš zapisane riječi pusti neka kiša ispere tragove olovke...

A dobro znaš već odavno u mislima zapisano imaš sve što kiša obrisa...

Lagano udanheš poželiš da se sakriješ... od sebe i ljudi...

Ne idi... tu budi...

Ostavi satove tamo negdje na ormanima među zaboravljenim stvarima

Dozvoli sebi let sa pticama... ulje na platnu obojano je temperama... sve slomljeno u sebi spoji...

I čitaj... čitaj ono što je život u tebi napisao... daj mu smisao... daj mu krila... pogledaj iz profila stvari što želiš zaboravi...
a, što ti se pamti, ti zapamti...

Budi svoj u igri toj, baš onako kako osjećaš, ispuni ono što sebi obećaš, ne ono što drugi žele i od tebe traže.
Samo tvoje biće na tasovima vage može dovesti do prevage...

Evo ja, volim vrijeme, ono vrijeme... kad sat ka ponoći putuje, a tišina se razlije po zidovima.
Volim sjediti pored prozora i pustiti misli da putuju, zapisati riječi i jednostavno biti tu. 

Ljudi se danas rijetko smiju. Obično ne ispune šta obećaju i ne kažu šta osjećaju.

Iskrenost zarobljena u torbi od snova sa usana izgovorena u paket sa mašnom upakovana... samo nije stvarna.
E tada su sva vrata zatvorena... i jednostavno ničega nema... a ima...

A,  koliko god stvarno izgledala uvijek ima dvije strane ogledala.

Večeras mi se misli tako pletu, idu ka zapletu još samo da se raspletu.

Zaista, ne nastaje slika od boja i kista... ne ona iz ruku umjetnika nastaje.

Šta nam to nedostaje, pa ne vidimo ono što nam život na put postavi taj dan nismo kao đaci bili na nastavi... to je onaj čas kog smo propustili u školi... zapisani kao odsutni ... a negdje smo bili prisutni.

Ili nismo slušali kad nam učitelj život kaže čak i pokaže dvije duše koje se traže...

A mi i dalje vidimo onu stranu ogledala i pogled dalje ne seže...

Valjda je to tako pa misli u ponoć bježe njima znanim putevima, a ja poput tebe zapisujem riječi po zvjezdanim stazama.

Sve je u frazama... u toj iluziji pokretne slike na filmskom platnu...

Vidimo ono što bi željeli da vidimo...

Okreni drugu stranu ogledala ne obraćaj pažnju što publika gleda i šta kažu oni iz prvog reda.

Je li vidiš drugu stranu... nije sve u pogledu, sve je iza pogleda čovjeka...

U pravi si ti znaš... ljudi se sve manje smiju, sve manje vole, sve manje pišu pisma i stihove... a sve više žive u nestvarnom svijetu.

Prijatelju ponoćni su ovo sati... a tad nas sve prati... i to bude uvijek misao koju bi rijetkima rekao ili zapisao.

Koliko su ljudi iskreni kad kažu: Volim te... Čuvam te... e to ti je pravo pitanje na ovoj sceni na kojoj stojimo.

A tamo vani pada snijeg... pada i ne haje što se nama ovdje ne ostaje i što nam se naše uloge čitaju tek dragim ljudima... ne haje snijeg, a i zašto bi kad ne haju ni ljudi...

Pitanje niže pitanje... noć pred nama, a daleko nam je svitanje.

Pa i kad dođe... a ova noć prođe, iznova će ljudi ulicama hoditi... nešto će ih voditi... vidiš mogla bi to čak i ljubav biti... kad bi se ljudi htjeli usuditi da vole...

Niko ne zna kako vam je ni kad vaše cipele obuje...

Ljudi se danas rijetko smiju... žive u nestvarnom svijetu... a žele zbilju.

E... a ti i ja otvorismo vrata na sceni teatra... kao dva glumca čitamo odlomke... a u ruci držimo olovke na zamišljeni papir pišemo... i čekamo... a čemu čekati kad treba krenuti...

Uzeti kostime spakovati do sljedeće predstave i pustiti da ljudi po svom nastave.

Znaš treba potražiti u ovom vremenu oslonac na sigurnom ramenu... 

Volim ti ja te sate kad sjećanja navrate... pa razgovaramo onako u tišini... snijeg pada u daljini...

Vidim pahulje... i scenu na kojoj smo stajali prije nekoliko trenutaka prijatelju...

Tamo još sjedi publika i gleda neku novu predstavu... đaci idu na nastavu... i sve ima svoje krugove zar ne...

A opet volim izaći vani... oni dani kad vjetar zamrsi kosu... nosim džemper i moj đubretarac, na leđima ranac... u jednoj ruci ključ u drugoj katanac... 

A ništa neću zaključati ključem i sačuvati katancem, već otvoriti...

Čudni su to sati ostavljeni na ormanu ponoći... čekaš i znaš neko će doći...

E kad bi samo vidjeli trenutke i sve ih u jedan spojili... više bi znali... više bi se smijali...

više osjećali... što obećamo ispunili... voljeli bi, i ne bi se bunili... kad bi znali... a znamo mi... 

Volim tako da šetam pa sve misli pletem poput džempera, a onda ih obučem i krenem niz ulice na dlan mi slete pahulje... najavili su ovih dana snjegove, a kad ih najave ljubav i sreća jedna drugoj dojave da je vrijeme da ugriju ljude kad hladno bude.

Znaš prijatelju... sve što rekosmo ti i ja na sceni teatra otvorena su vrata ka ljubavi... ka osmijehu... ka sreći... otvori vrata i tim putem se kreći...
Jesen ka zimi teče... sve miriše na snjegove... osjetiš toplinu i tišinu osjetiš kako je hladnije i čuješ riječi... kako govore... nije ovo predstava sve stvarno je...
Prijatelju kad ponoć dođe, a misli doputuju... samo se sjeti što rekoh tebi... sve odgovore koje tražiš pronaći ćeš ih u sebi...
A ja lutam ulicama ponoćnim satima i stojim pred tvojim otvorenim vratima i znam da sve sasvim dobro je... kad ulje na platnu tvoje ruke bojama i kistovima oboje...
Slušaj pjesmu koju ti posah ka tebi putuje... a kad čuješ pjesmu vrata se sama otvore... neka u tebi sve vjeruje...
Zapisani smo bili kao odsutni... a nisu znali da smo prisutni... da igramo na sceni teatra... i da baš ti i ja prijatelju otvorismo vrata...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash