Ti i ja svijetom vođeni kao neprilagođeni

Pogledaj kako se sunce i mjesec sretnu, kad dan odlazi sa pozornice, a noć izlazi iza paravana...
I pitam se kakva je to veza između noći i dana... vole se na daljinu... a žive za blizinu.
Evo nas... sreli smo se... nakon toliko i toliko godina... a čini se decenija...
Prošle su tri godine... a nas dvoje i dalje... dva lika, u priči bez oblika.
Skup prilika i neprilika...čista matematika...
Zapela nam je gramatika na usnama... zakopčaj tajnu da se ne kaže...
Spoj smo fantastike i romantike. Stvarno ti kažem... gdje to može da bude...
A opet kad pogledam... to si ti pored mene...
Ovo sam ja u mojoj koži, to znam jer, osjećam.
Da ovo sam ja pored tebe... (pogledam se u ogledalo) tako malo je trebalo... a tako mnogo nedostajalo.
Rijetko ko je moje lice vidio... čuju samo moj glas preko radija kad krene emisija koju vodim...
mada ponekad ta emisija vodi mene...
Možda su od kristala odsjaji mene ovdje poslali. Možda... ovo što osjetimo nije stvarno i otopiće se kao snjeg što se otopi... ako je ovo među  nama stvarno onda smo ti i ja sve komplikovano, ništa jednostavno.
Sinoć sam gledala jedan film... jutros sam u emisiji pustila pjesmu iz tog filma...
Kasnije naravno saznajem da je to drugi dio filma...
Znaš mene... kod mene je sve zapetljano... a opet otpetljano.
I šta onda uradim? Onda odgledam prvi dio filma... i... i saznam da treba izaći i treći dio.
Sad mi se sve pomješalo ko je koga sreo, ko je koga zavolio...
E tako smo dušo ti i ja... film iz više djelova...
Vidi ti njega... Smiješ se... taj tvoj osmijeh... tebi se i oči smiju.
Kako se ne bih smijao... to je najljepši dio tebe... ta tvoja zbunjenost...
I dalje ti dobro stoji kad ti se približim ti se zbuniš kao da stojim prvi put pred tobom...
Pogledaj i sad si zbunjena, nešto bi rekla ali ta dva rumena obraza odaju tvoju povučenost...
Moja, a tako neprilagođeno svoja...
Htjela sam reći za tvoj osmijeh...
Da... šta s' njim?
To sam odmah primjetila na tebi... osmijeh... inače gledam oči i šake... oči govore o duši... a šake o srcu...
a ja pogledah tvoje usne i taj osmijeh na licu...
Danas ljudi rijetko gledaju u šake tu su svi ožiljci i priče, svaki dodir, sva nježnost...
Ti si došao kad pustih svaki sat da ide ne tražih ništa zauzvrat.
Znaš kako kažu ljudi koji se i očima smiju... dobri su to ljudi... čuvaj ih.
I vjeruj mi da se pitam (često puta) kako me poznaješ... svaku strunu duše moje...
Samo... u meni je tetovaža posred srca, na srcu ucrtani tragovi i ožiljak na obrvi ako ti to nešto o meni govori...
onda moje lice vidiš ti...
Ja sam ti vodopad što ide niz emotivne litice.
Pelagijska ptica ne pripadam obali, ni kopnu, letim otvorenim okeanima.
U zonama gdje svijetlost ne postoji, svijetlost si ti.
Ti i ja smo svijetom vođeni kao neprilagođeni.
Pokucao si na vrata i nastanio se u kanjonima srca.
Umiješ ti tako da napraviš slapove, podsjetiš me na Nijagarine vodopade.
Iznova smo rođeni, oslobođeni, a zarobljeni svijetom vođeni kao neprilagođeni.
Note su šetale violinski ključ povele iz kajdanke, nagovorile čak i oblake da napišu oznake za naše korake.
Skupljala sam sitne čestice od njih sastavljala tvoje lice.
Pokušali su lik od prašine sakriti, nisu uspjeli nisam te mogla zaboraviti.
Zovem okeane da te čuvaju, da od kopna obalu sakriju.
Na mojim usnama ti si stih... u mojim rukama štit sastavljen od zagrljaja.
Ti i ja neprilagođeni u ovom svijetu gdje eto... ljudi se sretnu.
Tajna si iskovana rukom majstora iza zastora sunce si koje se pomilja iza oblaka... mapa si mojih koraka.
Ti si čežnja, moja težnja, od ruža postelja... tvoj pogled sneni oboji sve u meni.
Sjećaš se poruke koju sam napisala i zakačila je na tvoja ulazna vrata...
I naravno kako to kod mene biva uvijek se nešto zaplete...
Te noći pirio je vjetar... i odnio poruku... mislila sam da je nisi pročitao pa sam ti napisala drugu...
I te noći nije bilo vjetra... čekala sam na uglu ulice hoće li se vrata otvoriti i hoćeš li pronaći poruku.
Vrata se nisu otvorila... ti nisi bio tu... poruka je ostala...
i vjetar kao da je njenu važnost znao počeo je piriti i odjednom je stao...
Pisalo je...
Evo pišem ti... a ti nećeš čitati... govorim ti... ti nećeš slušati...
Tražim te... a ti ne želiš da te pronađu...
Ćutim te... a ti se govoriš... poput eha u mojoj duši odjekuješ... čuvam te... znam da čuješ...
Ti spavaš... ti u mojim mislima stanuješ bez stanarine... šapatom izgovaram tvoje ime...
Znam šta je pisalo i još uvijek piše...
Kako je to moguće?
Rekli su mi da si se odselio...
Jesam...
Jedna starija gospođa kojoj sam pomagao obilazila je s' vremena  na vrijeme kuću...
Jedino je ona znala adresu gdje se nalazim... Poslala mi je tvoju poruku...
Ova poruka je razlog zašto sam se vratio...
Vratio sam se da ti kažem da si ti pisala... a ja sam pročitao...
Da si me tražila... a ja sam želio tebe da pronađem...
Ćutala si mene... a jednako si se u meni govorila kao što sam se ja govorio u tebi...
Čuvala si me... a ja sam čuvao tebe... i čuo sam...
Spavao sam... a ti si stanovala u mislima mojim jednako kao što ja stanovah u mislima tvojim.
Nisi ni ti plaćala stanarinu... šapatom sam tvoje ime izgovarao...
I šta ako smo ti i ja svijetom vođeni kao neprilagođeni... neće stati svijet ako ti kažem da te volim bezbroj puta pa opet... ako nam je gramatika zapela na usnama ona će se osloboditi snagom poljupca...
I šta ako smo mi spoj fantastike i romantike za mene bolje od tog biti ne može...
mislim može, ali ništa osim tog više ne tražim...
I ta tvoja tetovaža posred srca... sa ucrtanim tragovima meni je draga...
taj ožiljak na obrvi čini te još privlačnijom... mojom... svojom...
Da... mi smo svijetom vođeni kao neprilagođeni... i neka smo...
Znaš li ti to... gdje god da se nalazim ti si sa mnom...
Znam...
Onda znaš i to da se noć i dan vole daljinom i blizinom da se jedno na drugo nadovezuju...
i kad se razdvoje oni se spoje... jednako kao nas dvoje...
Neprilagođena moja... neprilagođeni moj... u nama i na našim usnama ljubav je zapisana...
Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi prijatelji i čitaoci... ovo je 250. priča na blogu...
Zahvalna sam vam dobri i dragi ljudi što ste tu... što čitate ispisane redove koji se nižu u priče...
Čast je pisati obično- neobične priče za vas...
Bez vaše podrške ove priče ne bi mogle da putuju... ta nacrtana krila polete kad vi pročitate priču.
Od srca i duše hvala svima....
Ova priča je za sve vas... za prilagođene, za neprilagođene, za svoje, za one koji se traže, i za one koji su se pronašli... za one koji ljubav jesu i ljubav žive...
Poslušajte pjesmu koja je dio priče, dio jednog filma volim filmsku muziku... a ova pjesma ima nevjerovatnu poruku...

https://www.youtube.com/watch?v=N3CiN3xA1GU
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash...
Video sa YouTube-a