Kako da zaspim... kad si ti negdje budan... jesi dobro... da bar to znam...

Zatvoriću sve prolaze koji ne postoje, a naziru se...
Spakovaću u kutije uspomene i ostaviti tamo gdje su već odavno trebale biti.
Bez potpisa i adrese gdje god ih vjetar odnese, tamo dom neka pronađu.
Skinuću sloj sjećanja sa kože i kad kažu da ne može... onaj sloj gdje je bio dodir tvoj... nestaće, a ostaće tu... neki dodiri nikad ne odu.
Izbrisaću o tebi sve što piše i ne piše... a tebe biće sve više...
Ti opstaješ... potajno i dugotrajno...
Pokisla ptica na grani drveta... poruka ispod jastuka... pročitam je nekoliko puta prije spavanja...
San otima želju očima... one bi da čitaju jer, onda kao da si tu.
Trenuci nestaju, nedostaju... duboko u meni ostaju...
Gdje si... skrila te noć... čuva te dan... još jedan se otme uzdah u grudima... tražim te među ljudima... ne nalazim te... Čekam da me probude, a savršeno sam budna.
Samo da dotaknem tvoje dlanove na kojim toliko toga piše... da te zagrlim i ništa više...
Pitam ulice jesu li srele tvoje tragove, gledam u prozore da pored nekog od tih prozora ne stojiš ti. Varljivi trenuci tek ukažu sjenu u odsjaju svjetiljke, ali to nije tvoje lice... a, pokisla ptica skupila se na moj dlan... još jedan dan... otpratih u san... vratih se u stan...
Jesi li dobro... da bar to znam.
Evo i ptica zagrijala krila i zaspala... a pusta noć... pusta ostala...
Čekam da zazvoni telefon... i da tvoj glas čujem... duboko u to vjerujem...
A jedan minut drugi veže... sati idu, sati bježe... telefon ne zvoni...
Evo... iako nisam pored tebe nasloni se na mene... odspavaj bar neki minut da odmoriš.
Rijetko si govorio o sebi... samo te pogledam i znam tišinom s' tobom razgovaram.
Tebi se ćuti... znam boli te sjećanje na dane što odavno pobjegoše... a, tebi ostaviše ove jesenje kiše... i ništa više...
Reci mi kako da zaspim, kad si ti negdje budan... hladno ti je znam...
I večeras čitam tvoje riječi... svaki put drugo mi govore... kad bi bar one mogle da me odvedu do tebe.
Arkadijskim planinama brza poput vjetra ide košuta, pod krošnjom divljeg kestena nađe ranjenog jelena...
A ja lutam kao košuta... neuhvatljiva i nedodirljiva tražim tebe kao što je jelena ona tražila.
Još jedna u nizu noći... po ko zna koji put u svakom kutku tražim...
Ruke su u džepovima priteže hladnoća... pustila sam pjesmu onu koju ti voliš... sve kažem možda te ugledam negdje u nekom skrivenom dijelu koji nisam otkrila... možda će pjesma znati kako tebe da vrati...
Mora da je ponoć odavno prošla... otkako nisi tu i satovi kao da su stali...
Zarđalo je vrijeme otkako nisi pored mene...
Šta da ti kažem mjeseče, a da odleti do njega...  reci mu da svake noći skupim snagu kao mrvice hljeba i tražim ga pod okriljem neba... ne znam za vrijeme, ni godišnja doba, ni šta se događa u svijetu... ništa ne znam... samo znam da je negdje sam... reci mu... reci mu da ove moje ruke ne mare za žuljeve, da ove cipele ostaju istrajne... da ni najjača zima pod prstima ne može zalediti mene... jer, me grije ljubav prema njemu.
Pratim mjesec, mjesec prati mene... on noću ne spava već obavještava nas što lutamo kojim putem idemo.
Zastajem... vidim pored jedne zgrade na ulaznim stepenicama sjedi čovjek... glavu zario u dlanove.
Prilazim... ruke mi se tresu što od hladnoće... što od toga da je preda mnom čovjek kojeg volim...
Mjeseče ovo je bilo baš brzo, rekoh tiho... Hvala ti...
Kako mi se samo u tom jednom trenu vrati onaj sloj kože gdje su dodiri njegovi bili...
A on... umoran... ruke promrzle... pospanih očiju gleda u mene...
Sa tih usana jedva da poteče poneka riječ...
Ti... otkuda ti?
Tražim te, ne znam ni broj dana, noći... ni koja slika godišnjeg doba je na kalendaru... stalo je sve, a sve ide...
Dobro je da si tu... ti nisi nikad znala odustati... za razliku od mene...
Stavio je svoju glavu u moje krilo, rukom pomilovah to lice... lice sa kojim sam tonula u san... čekala jutro, provodila dan... samo snage na tom licu nije bilo više, bar ne kao nekad... ostavile su traga jesenje kiše... trebaće vremena da snagu vrati... na satu se pokrenuše kazaljke...
Bio je u kaputu za kojeg je (iz njemu znanog razloga) bio vezan, vjerujem da je jedino njemu ispričao sve ono što ga je boljelo... na tom kaputu tragovi dana i rana duboko skrivenih koje jednako bole čak i kad zarastu...
Provukla sam prste kroz njegovu kosu, kao da sam prošla kroz morske valove... nisam htjela dotaći njegove snove, njegove tuge, jer, još ga bole... samo sam htjela biti tu...
Zvjezde su se povukle sa neba i mjesec sakrio mislio da treba... sad kad sam pored njega...
Ulicom prolaziše ljudi... neko spava, neko se već budi... a kišne kapi padaju po nama...
Uzimam ga za ruku, težak mu korak... okus gorak na usnama... mjera uspomena bez kofera...
Na našem stolu stoji večera... ptica zaspala...
Znaš na tu pticu me podsjećaš... odeš i kad obećaš da ostaješ... jednako kao što ona zimu sama prezimi... tako ti svoje zime sam provedeš po neznanim drumovima.
Ima nešto, ima što se ne dotiče... a samo tebe se tiče... nekad mi i ove jesenje kiše na tebe liče...
Padaju, pa prestanu... vrate se, pa nestanu... ali neka, samo da si ti opet tu...
Čekam te... kad te nema i kad te ima... kad tobom vlada zima...
Skupio je snagu i poljubio me u čelo. Čuvala sam ga kao malo dijete... jer njegova duša bila je slomljena od oluja, od ljudi... od svega pomalo... ali u njemu je ostalo ono zrno, jedno zrno iz kog izraste hrabrost... razumjela sam njegova lutanja, njegove tišine... on je baš poput ptice, slobodan... često odluta...
Ulazimo u stan... ptica se budi... večera se ohladila... Skidam kaput na njemu prsluk i košulja... buntovan, a tako nježan... znam... zahvalna sam što ga volim, što ga čuvam.
Na sto još jedan tanjur postavljam... već je zaspao... neka ga neka spava... još malo će svanuti...
Uzimam pticu na dlan... legnem pored njega i tonem u san...
I da mi ništa ne kaže, sve znam... u njemu svoj svijet imam... samo spavaj i ne brini, ja te čuvam...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče. Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash