Gledala je u daljinu... pričala je tišinu...

Čitao sam jutarnje novine... listao ih tek da stignem od početne, do završne stranice, a onda sam vidio tu sliku i to lice... Viđena je na mjestu  udaljenom od mene svega tri ulice... kažu danima već stoji na istom mjestu... svaki dan dolazi pola sata kasnije nego prethodnog dana.
Ostavio sam doručak na stolu neka se hladi... čekaće me znam sigurno... priča o njoj čekati ne može...
Doslovno sam iz stana uletio u autobus... gledao sam na sat izgledao sam kao neko ko na posao kasni i moji pogledi kroz prozor nisu bili ljudima jasni...
Tražio sam da nije negdje tu... šta ako je otišla...
Kako nisam prije ugledao priču o njoj... kao za inat nisam danima listao novine...
Zapisujem na papir sljedeće:
Između bajki i stvarnog svijeta mašta šeta... tako nekako.
A priča o njoj ide ovako... čitam ti članak iz novina...
Kod čuvene antikvarnice stoji ona... pored drveta... s' pogledom koji ledi no, ako malo bolje pogledaš vidjećeš nešto toplo u tim očima...
Uvijek u istom mantilu i s' pariškom kapom na glavi, šal umotan oko nježnog i dugog vrata.
Nosila je traperice... one iz 70-ih... i patike...
Duga kosa... kestenjaste boje... a u toj kosi sva snaga stanuje... izraz lica kao neka skica precizno crtana rukom umjetnika kad stvara sliku iz beskraja...
Na kapi ručno izvezen natpis: Radi što voliš...
Ruke su joj u džepovima... i zaista trebao bi biti mentalist da pročitaš njene misli i biti vrhunski slikar da naslikaš njen lik...
Izgledala je kao djevojče doputovalo iz neke bajke u ovaj stvarni svijet... pa ne zna gdje da krene.
Ona je tu već nekoliko dana... u početku je ljudi nisu primjećivali, ali njena pojava privlačila je pažnju...
Stajala bi i ćutala... gledala bi u daljinu bez neke posebno određene tačke... imala je na tom mantilu značke... i nosila je torbu spojenu zihericama...
Baš je neobična...
Ima nježno lice... kao da je vodom sa nekog izvora umiveno i rumene obraze... jaka djevojka sa dušom djevojčice.
Mislili smo da je izvodila neki performans kao ulični umjetnik... da je tišinom i pojavom svojom željela ostaviti poruke... zbore prolaznici...
Postala je upečatljiva i neshvatljiva ljudima...
Rekla je da dolazi negdje između granice bajki i stvarnosti...
Da je na kapi ispisana poruka koju je izvezla njena ruka... odluka kojom se vodi... jer ona radi samo ono što voli...
Ako joj se spava pod vedrim nebom ona će to učiniti... ako joj suze krenu neće ih zaustaviti... smijaće se... ako joj dođe... pustiće da cijeli dan prođe... a ona će stajati i gledati... upiti svaki trenutak koji drugi ne osjete... kad poželi igraće se na ulici kao dijete...
Pustiće kišu da pada preko njenog lica zadržati nekoliko kapi na trepavicama...
Nigdje ne ostaje duže vrijeme... već samo putuje... samo korača da nadjača sve skupljeno u njenoj duši...
Istina je kad kreneš da sve sa tobom putuje... ali kako si sve dalje i dalje iza tebe ostaje... ono juče... pred tobom je ono sutra... šta su dani nego smjene noći i jutra.
Stoji pored drveta jer ono osjeti, ono zna unutrašnjost njenog bića... i gleda ljude kako vole... kako se smiju, suze skrivaju na maramicama...
Ne može zatvorena biti među zidovima i posmatrati svijet pod uglovima... prozori su tu da se otvore sunce da dođe... ali su tu i da nam pokažu pogled u svijet...
Kad sam pročitao te riječi ni minute nisam dvojio samo sam od tačke do tačke linije spojio.
Prišao sam joj... ona je i dalje gledala u jednom pravcu...
Nema emocije u knjigama koja opisuje izraz njenog lica... tog nježnog lica... tih očiju što lede i tope...
Imala je takav stav... i kontrastav da sam sva pitanja poslao u zaborav...
O imala je takvu mudrost... a ja spreman da napravim ludost... samo da čujem glas... njen glas...
Kako je stajala ponosno... i zanosno... tajanstveno i jednostavno...
Što je ona bila svoja... i sigurna u sebe... imala je tu umjetničku crtu u mom nacrtu njenog lika...
Ona je bila hodajuća slika... želja umjetnika da kistom oslika... da stihovima napiše.. ono što u njenom biću piše...
Bila je sve što se traži i od toga bila je još više...
Da ona je zaista iz neke bajke... ali ne onih davno napisanih... ne, ona je iz neke bajke o neobičnim princezama... o princezama, koje princeze nisu... već obične djevojke... a tako drugačije...
Kažem ti ne mogu ti je opisati... ni na fotografiji u novinama nisu uspjeli objektivom zabilježiti ono što sam uživo vidio...
Približio sam se... naslonio se na drvo... i gledao u pravcu u kom je ona gledala...
Nije odustala, nije se predala... ne... gledala je kao da nisam tu...
A pričao sam, šaptao joj riječi... u jednom trenutku se osmjehnula...
Pomislio sam da će se otvoriti... da će progovoriti... ona je uporno ćutala...
A ja... nisam odustajao bio sam uporan... jednako kao što je na mom stolu doručak uporno čekao mene... a kad se vratim biće vrijeme večere...
Izgovaram naslov na njenoj kapi: Radi ono što voliš...
Taj naslov... koji imaš na kapi... odličan je...
Toliko odličan da sam ostavio sve da stoji i postoji dok se ne vratim... uletio sam u autobus... i došao kod tebe da radim šta volim...
Došao sam da vidim, da čujem i da osjetim... ono što si ti...
Tebe ne mogu uslikati fotografi, naslikati slikari... izvajati kipari.... ni pisci napisati...
Jedan pogled na tvoju sliku... taj jedan pogled je bio dovoljan... a sad kad te gledam ovdje...
Moje misli putuju brzinom svjetlosti... zamisli da nakon toliko dana vidim tvoju sliku u novinama...
A ja ih ne čitam, ja ih samo listam... pa od tih novina... pravim maske...
Mogao sam imati retke romantike... i nizati ih njoj sa usana mojih... ali nije nju zanimala romantika kroz riječi, već kroz dijela...
Niti je ljubav pronaći htjela... ne... ona je izvor dobrote... one odistinske ljepote...
Ona je kao neka dobra vila što skriva krila ispod mantila... a ispod kape... ima od mog srca sve mape...
Možeš je zavoljeti u trenu... ali ne možeš znati priču njenu...
Tako je tajanstvena bila... i sve sam krišom pogledom tražio ta njena krila...
Stvarna kad je dotakneš i na trenutak se spotakneš kad joj se primakneš... a, na tren nestvaran je lik njen...
Kao u zamku ulovljen sam sebi suprostavljen postao sam njen... a njen nisam bio...
I ne znam kako bih je objasnio ni kad bih se pjesnički izjasnio...
Uspio sam tu liniju otpora prijeći... a onda je ona govorila rečenice... i riječi...
Rekla mi je sve što zapisaše novine... a taj glas... bio je kao mirni talas... opojan i nježan...
Ma kažem ti niti možeš reći da je iz bajke, ni iz stvarnosti ona je spoj te dvije krajnosti...
Pričali smo pod okrlijem noći... tada mi je rekla da treba poći...
Znao sam sve... da se rijetko sretnu djevojke poput nje... isto kao što sam znao da sam ovaj dan pored nje imao... da mi pruživši svoje ruke prenese poruke...
Zagrlio sam je nježno i prihvatio neizbježno... ona odlazi... ka nekom drugom gradu... tražim skrivenu nadu... a znam vile ne mogu da vole obične ljude...
Obična i neobična da neobičnija biti ne može... a umije za tren da ti se uvuče ispod kože i tu nastani...
Blago se onom kome dozvoli da je voli... pomislih dok gledah kako odlazi... djevojka ta koja zna o ljubavi više nego što u njenim očima piše... ta pariška kapa... taj mantil njen... glas i te njene oči... kosa njena... slika u mojim mislima spojena...
Noć... vraćam se kući doručak hladan na stolu... i otvorene novine baš na toj strani...
Sklanjam sve sa stola... spremam večeru... mislim na nju... možda je sretnem opet... znam taj susret jedino je moguć u snu...
Dok on to govori otvoriše se prozori glas tako poznat prozbori... vidio si moja skrivena krila... da zaista pored tebe je bila vila... koja kroz bajke i stvarnost putuje...
Gledala je u daljinu pričala je tišinu... a, kad je riječi progovorila... svijet kao iz bajki je otvorila...
a stvarna je bila... trag u srcu mom ostavila... znam blago onom koju je zavolio i koga je ona zavoljela...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi prijatelji i čitaoci....
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash