Ćutim te riječima, milujem te očima...

Da ja sam ta što... prolazim stazom od snova pronađem poneki od zalutalih stihova.
Pjesmu sastavim, dijelove od emocija rastavim... i onda nastavim.
Da me niko ne vidi... velom noći skrivena... lice prekriveno u sjeni.
Jedna tajna u sasvim običnoj ženi... ne želim da neko zna više o meni, ostajem nevidljiva, moj glas je kompas.
Jedno veče nosih gitaru u futroli... neko mi reče: dobro ti veče.
Može jedna pjesma za mene... tako to obično krene.
Ne dam ti blizu prići, samo ti rekoh...trebam ići... voz će uskoro stići.
Ti ne odustaješ...
Kažeš to je samo jedna pjesma... ništa više... treba mi da je čujem... da si stvarna u to da povjerujem.
Da čujem tvoj glas... gdje žuriš... noć je ispred nas.
Da vidim tvoje lice koje se krije... pogledam te oči koje su svijetlo u noći.
Rekoh ti... poznajem riječi romantično složene... a u njih ne vjerujem.
Ne, zaista ne vjerujem u bajke one iz djetinjstva... a opet u njima poruka ima...
Samo ljubav... ljubav drugačije izgleda iza pogleda...
Sanjam, a ne sanjam...
Onda si rekao da si čekao tako nešto da kažem...
Slušaj me djevojko ovo ti predlažem.
Ti odsviraj pjesmu meni... sad je proljeće, srešćemo se negdje o jeseni... do tada ti neću bliže prići... ti odsviraj pjesmu i voz će stići.
Pjesmu ti odsvirah... dušom je birah.
Znao si... dobro si znao jer, si u meni prepoznao, sve ograde i zagrade koje sam postavila da bi ljudima daleka bila.
Tada si rekao samo te gledah... tada sam ti rekla srce ne mogu da predam u tvoje ruke.
U tajnastvenost se povlačim... ne mogu ja da ti značim... a to što mi govoriš da mi se približiš nije pravi način. Moje su tuge duge kao pruge, vozovi su moja sjećanja... ne vjerujem u obećanja jednog trenutka u pogledima sazdana... da ti vjerujem treba dana i dana da prođe...
A sve što kažeš su tek obećanja... u vrtlogu mojih osjećanja ti pravi put nećeš znati, samo ćeš zalutati...
Ti ne odustaješ...
Tražim razloge da u izloge osjećanja postavim ne mogu unutar mog bića da ih ostavim... u meni ne mogu da postoje... u meni se sve pore boje nekom srce da otvore.
Svake noći znam ovdje doći gledati mjesečeve staze... ljudi prolaze.
U ovo proljeće nekog zavoljeće znam... pa možda kad čuju moje note povežu svoje živote.
Djevojko da li je tebi neko svirao... stihove birao prema tvojim očima...
Izvini mladiću taj odgovor za sebe ostaviću... ovdje sam da ljudima sreću donesem, da pjesmom poruku o ljubavi prenesem... ne zbog toga da neko zavoli mene...
Korak dva bliže si prišao...
Rekoh ti stani...
Nisam došao ovdje da ti dušu ranim... želim samo da se upoznamo.
Svirala sam gitaru te noći na peronima nebo je bilo prekriveno balonima...
Skupio si napisane akorde uzeo gitaru svirao i pjevao mi stihove...
Kako samo znaš tugu da odagnaš, da je pošalješ s' prašinom ti govoriš tišinom.
Ali i dalje ne vjerujem... u riječi pomno odabrane... kao iz filma da si ih zapisao... ti mene ne znaš...
Da bijaše to proljeće... stigao je voz i ja krenuh vozom tim... ne mogoh da zaboravim naš susret... taj splet noći... i jesen je odlučila na scenu doći...
Gledah svako veče u istom pravcu iz kog si došao u proljeće... i tekoše dani ritmom jeseni odabrani... i odleti lišće sa pticama... svirah ljudima... a ti ne dođe...
Baš te večeri kad se jesen na put spremala s' kapom na glavi i oko vrata sa šalom prođe ti mahalom...
Skupiše se moje suze, ti ih stavi na dlanove, a one se u zvijezde pretvoriše... sjećam se ti si ih zakačio na konac i poslao tamo među balone... da sijaju jače... u stihove se oblače, tvoje riječi tako znače dok se kapi kiše u pahulje pretvoriše...
Došao si... baš kao što si obećao...
Da... došao sam da onu koja u bajke ne vjeruje, uvjerim da one postoje...
Nisu to bajke u knjigama pisane... ne ove su spontane, romantične i veoma simpatične...
Nisam princ koji se čeka, dok putuje iz daleka... niti neki mladić što vitez postane... ne, sve to ostavi sa strane... ja sam neko ko ti u ljepotu života pretvori dane.
Zapravo mogao bih sve suprotno od toga biti... a ti ćeš mene opet voljeti...
Ti mene ionako voliš od prvog trena... a znaš rijetka si ti žena...
Zato sam se i vratio... jedan pogled je bio dovoljan i sve sam shvatio.
Nasmiješ me i budeš tu kad me prošlost posjeti tvoja duša osjeti.
Samo me zagrli... jer znaš mojim mislima pristup imaš.
A ja ćutim te riječima... milujem te očima...
Dok gledamo iz našeg stana kroz prozor vozove, mladići djevojkama prilaze, osmjehnemo se ti i ja... tako je i naša priča počela...
U tebi pronađoh sve stihove, pretvorih u akorde... ti si pjesma koju volim, pronađoh sebe u očima tvojim...
Slušaj... je li čuješ?
To su taktovi naših srca i u sjećanju ona ulica na stanici gdje voze vozovi...
Ćutim te riječima... milujem te očima... onako kako se voli... onako kako govore osjećaji tvoji i moji.
Gitara... kako samo ona zna da odsvira za dvoje akorde svoje, a one njene žice da sastave dvije duše kroz ulice... zima je... znaš... a ti mene kao pahulju na dlanu imaš i čuvaš...
Volim tako pored prozora stajati, onaj tren kad postoje dvoje, onaj tren kad se naše ruke spoje... kad jedno, drugo gledamo... kad pišemo bajke u kojim ne postoje prinčevi i princeze, već stvarni likovi pomalo buntovni, a sasvim simpatični i romantični...
Zima je... znaš li? Znam da znaš... volim tebe i ovaj kutak naš satkan od ljubavi...
Bajka postoji... ako je dušom pišeš... ako osjetiš u jednom trenu... kako je ljepo kad čovjek zavoli jednu sasvim običnu, a neobičnu ženu... kad jedna žena zavoli jednog čovjeka... tada je svaka bajka srcu blizu i nije daleka... padaju pahulje, a dvoje se u jednom kutku vole...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash