Znam, tvoj pogled

Gledam te tvoje oči što su odlutale miljama daleko. 

Taj pogled u kom mogu pročitati sate bez sna. 

Taj tvoj ogrnuti svijet kaputom prošlog vremena. 

Prišla bih ti, a vidim koliko te boli. 

Boli te toliko da o tom ne možeš ni u sebi sa sobom pričati.

Sjedim preko puta tebe i donesem ti ono ćebe iako ono ne može doprijeti ispod kože gdje hladne fronte lome oktave.

Zasučeš rukave i to je znak da se u mislima spustio mrak da ti je već težak korak, 

a ukus kafe na stolu postaje gorak. Pratim tvoj korak u mreži zapetljanih misli.

Neću noćas spavati, biću budna sa tobom.

Ćutaću sa tobom. 

Ako ti riječi dođu iz dubina do usana ti meni kaži.

Pričaću sa tobom.

U tebi borbu vode vukovi, svijet iz nekih davnih priča želi izaći vani.

Ti ga čuvaš.

Pisac si slomljenih stihova na vjetrometini vremena.

Ne brini za mene, naučila sam na nevrijeme, na hladne dane kad mi se inje na licu napiše.

Gledam ga kako diše, ubrzavaju se otkucaji srca, a onda diše polako.

Da mogu kao što ne mogu doći u tvoj svijet koji si sakrio unutar sebe.

U tom tvom svijetu na nekom otuđenom planetu nema prolaza, vrata ni otkucaja sata.

Znam taj pogled koji će reći malo toga, a ćutaće sve ono što ne želiš prolaziti ponovo.

Rukama sakriješ dio lica koji govori nemoj biti blizu meni.

Bježi dok još možeš. 

Ostavi me u ovoj sobi gdje sam toliko puta sam iznjedrio filmove koje ti večeras ne trebaš vidjeti.

Kad iz mog bića vukovi nakon plesa izađu na površinu nemoj biti ovdje.

Nemoj, koliko god da želiš ostati ja ne znam kako bih mogao da gledam tvoje suze u očima.

Jer, išle bi vjeruj mi.

Išle bi tvoje suze kad bi znala moju priču.

Ne idi iza paravana ove predstave. 

Nemoj svoje nježne ruke staviti na ovu hladnoću koju osjetim u sebi.

Nemoj noćas, nemoj biti blizu meni.

A ni noć poslije ove noći ni noći poslije svih noći.

I ako te moj glas bude zvao ti pusti muziku koju nosiš u sebi i pleši. 

Pleši kao da ja sa tobom plešem.

Zamisli, i ne samo zamisli već osjeti da te čuvam i da sam tu.

I ostani tu gdje je muzika. 

Ne prelazi ovo rastojanje da bi bila pored mene. 

Jer na tom rastojanju znaj sasvim si blizu meni.

A opet dovoljno daleko da te ne mogu povrijediti.

Znaš da to ne bih mogao ali noćas ne odlučujem ja,  ni ovi vukovi u meni.

Noćas odlučuje priča koja se tebi ne priča.

Ti ne možeš nositi teret koji ja nosim.

Nisi ti jaka za dužinu mog koraka, za slomljene prozore i neprospavane zore.

Nisi ti za ove usamljene oči što traže ono najdraže a to si ti.

Ali noćas, noćas, vidiš ja ne smijem... ja  ne mogu misliti o ljubavi.

Noćas samo puštam da izađe na površinu iz mene svaki dio koji se unutar mene lomio, spajao i opet lomio. A noćas, noćas ni sam ne znam kako ću spojiti polomljene dijelove.

Vjeruj mi ne želiš biti ovdje kad moja priča krene da se izliva po hartiji i mojoj koži.

Ostavi me tamo gdje se ostavlajju ovakvi kao ja.

Ostavi me u zaboravu i zaključaj me ključevima koji se izgube preko noći.

Otvori vrata ove sobe i izađi bez da mi priđeš.

Ako hoćeš ti me zagrli iz te daljine i pošalji mi tu jednu mrvu topline.

Mene će i preko ove hladnoće grijati.

Ne daj da te ljubav prema meni u ovu sobu vrati.

Sve ja čujem šta mi govoriš. Nigdje ne idem.

Gledaj me u oči ali ne gledaj u njih kao da ti govore koliko te vole... već gledaj u njih kao u oči koje vidiš prvi put u svom životu.

Zamisli da sam te sreo u jednoj šetnji kroz grad. 

Kad dođeš u svoj dom ti ćeš izbrisati taj trenutak.

Idi sad, kasni je sat. Ne lutaj sama ulicama.

Ne misli o meni kad kreneš i nemoj da se okreneš.

Priča je već krenula prolazi kroz vene i lomi mene.

Ne gledaj me dušo, a znaj da te volim.

Ne traži me jer znam da bi me pronašla.

Gledam ga i ne dam ga toj priči koju godinama ćuti.

Znam da su ovo oni minuti kad je priča odlučila da se ispriča.

On zna da ne bih otišla.

Sjedim u tišini noći i mraka i čujem zvuk njegovih koraka.

Gledam priču kako izlazi i ostaje na koži. 

Gledam oči koje žele da se nasmiju a osjete bol.

I samo ovako iz te daljine zagrlim mu dušu.

Osjeti on da sam blizu njega.

Dani ispred poslije svega...

U tim očima vidim ljepotu koja je skrivena od svih koji su ga povrijedili.

Još pamtim tu noć... tu noć kad smo sjedili i kad je ono ćebe učinilo da ne ozebe.

Još pamtim tu borbu koja se u njemu vodila i sjećam se tog plesa vukova. 

On pisac slomljenih i sastavljenih stihova na vjetrometini vremena.

Ja žena koja ga voli i koja je voljena.

Ostala sam uz njega i gledala priču kako se izliva po hartiji i koži.

Sad je njegov pogled pun topline.

Sad on usnama svojim govori samo zagrli me.

Ovdje sam, grlim tog čovjeka i sve ono što je on.

Idemo jedno pored drugoga u moru nekih uloga nama je ljubav, vodilja jedina.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.

Sliak je preuzeta sa sajta: Unsplash