Kroz otvorene prozore sunce ulazi

Zaboravila sam, ostavila u neku od ladica koja je dovoljno daleko da je ne otvorim i ne tražim.

Izbrisala sam što sam napisala a riječi se mogu vidjeti ako običnom olovkom obojiš bijeli papir.

Kada sam pisala olovka je ostavljala duboke tragove.

Ti duboki tragovi su još u meni.

Oni neće odustati, zaboraviti ili obrisati ono što im je po rođenju dato.

Kad su se rodili u meni ti duboki tragovi postajali su već tada hartija po kojoj se piše.

Ne znam ono što sam znala i to sam ostavila u ladicu. 

Ide to sa mnom gdje god pođem ali ne želim da ga nađem.

Obećala sam sebi da potonule poruke u boci nemaju svoje adrese.

Obećala sam sebi da suzama neću krasiti lice.

Iako su one čisti izliv osjećaja koji često prevladaju mojim bićem.

Sad zamisli koja mi snaga treba da  sačuvam onaj pogled od leda koji će svima biti tek jedan mali odraz mene u ogledalu.

A u sebi da nosim toplinu doma. 

Koje se tek u meni vode priče iz tog sjemena roman nikne.

Zaliven sa ponekom suzom zalutalom iz vremena kad sam znala dozvoliti ljudima da priđu na korak blizu meni. A  ipak, držala sam odstojanje. 

Jedan korak ispred i dva unazad.

Ne nemojte misliti da ne vjerujem ljudima.

Vjerujem ljudima, samo ne njihovim riječima.

One prave koje trebaju izgovoriti često znaju unutar sebe zatvoriti.

Ono što čujem znam da je predstava koju šaptač sa maskom govori.

A da je ono odistinsko u tom čovjeku skriveno zbog imaginarne igre u koju ni sam ne vjeruje.

Vjerujem djelima koja nastaju iz iskrene ljudske riječi.

Obećala sam sebi da ću se smijati usnama, očima, da će i pokreti mojih ruku biti smijeh.

Da, obećala sam cjelu jednu paletu kojom platno svog života bojim.

Sad je negdje toliko i toliko sati, gledam u igru zvjezdi na nebu. 

Tražim sazvježđa...

U toj ljepoti koju noć ispiše na nebu sa zvjezdama kao slovima i mjesecom kao olovkom pronalazim sebe.

Mogla bih stajati satima i gledati u tišini noći nebo.

Čuju se u daljini avioni, putuju. Zamišljam ljude u avionima. 

Znaš koliko je tu priča koje lete kroz oblake. 

Vraćam se na zemlju a na zemlji  stojim. 

Gledam u zvjezde i dišem zrak.

Otvaram vrata, ulazim u svoj dom. 

Još uvijek sam na sigurnoj udaljenosti od onog što je dubokim tragovima rođeno u meni.

Pustila sam, zakopčala sam pernicu u srcu. 

Poredala bojice i olovke, gumicu i flomastere.

Raspored časova. 

Ovo su sinonimi za moja osjećanja.

Nacrtana i obojana, obrisana i opet napisana.

Zaboravila sam, a ne može se to zaboraviti. 

Možeš samo ostaviti sa strane sve dane i rane. 

Nasumičnim redosljedom u ladici zatrpane.

Možeš se praviti da ne postoje a uporedo idu sa tobom i uz tebe stoje.

Zapiši i ne briši rekla sam sebi. 

Ne briši tragove koji su ti snagu dali.

Pusti neka čitaju u pogledu ono što misle da su pročitali.

Idi, ne zastaj, ne dozvoli da se potpišu na tvoje suze.

Taj osmijeh koji si sebi obećala pusti ga na slobodu.

Znaš sve svoje bolove u pernici zatvorene i kad odlučiš da je otvoriš znaš da će ispisati sve te olovke i bojice ono što čuva tvoje srce. 

Ono što tragovima rođenim u tebi srce miluje da ugrije i  hladnoći ukrade pravo da stoji pored tebe.

Pokaži svu ljubav koju nosiš u sebi.

Zapiši ne da te podsjeti već kad čitaš taj papir da ti duša osjeti šta znači voljeti.

U romanima što nastaju negdje gdje su potonule boce bez adrese izroni poruka koju će pročitati onaj kom je pisana. 

Iza zatvorenih vrata, kroz otvorene prozore sunce ulazi.

Zapisujem i vjerujem, putujem i osluškujem ljepotu koja je tu i kad ljudi dušu dotaknu.

U meni se ljubav i radost povećaju.

Zahvalna sam što ovdje stanujem, što ovim putevima putujem... što pernicu iz srca otvorim pa olovkom slova u stihove pretvorim.

Zahvalna sam što čujem smijeh i vidim sreću u ljudima. 

Zahvalna sam što miris proljeća prolazi kroz ulice i što još uvijek postoje poput mene sanjari.

Zapiši i ne zaboravi trag sreće ostavi da tim tragovima ljubav putuje prema ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Volite i budite svoji dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay