Samo ti u govornici br: 33

Noć je dobovala ritam koraka. 

Čula sam ptice u daljini kako pjevaju melodiju koju sam slušala na radiju. 

Neki tonovi su dopirali iz obližnjih zgrada.

Svi ti zvukovi u mojoj glavi su me vodili prema stanu u kom je bio on.

Skriveni čovjek. 

Čovjek čiji sam glas slušala u telefonskoj govornici koju je prekrio oblak prašine.

Svake tri sedmice 33 minuta. 

Čovjek koji je ispisao podatke u mom umu... pretvorio me u čip.

Postala sam sat... igračka u nečijoj igri. 

Imala sam osjećaj da nas neko pomjera u toj igri da upravlja našim koracima... ali da je izvan naših umova.

Naši umovi pripadaju samo nama dvoma skrivenom čovjeku i meni čuvarki.

Sad mi je jasno zašto me zvao čuvarka. 

Nisam čuvala samo njega, već sve podatke koje je kroz šifre riječima unosio u moj um.

Vrata stana su poluotvorena, neko je žurio i zaboravio ih je zatvoriti. 

Neko je ostavio tragove, a nije želio biti pronađen.

Ualzim uz prigušeno svjetlo pratim znakove, tražim objašnjena kojih već skoro dvije godine nema.

Jedan dio nedostaje a onda vidiš da ih nedostaje mnogo više.

Igra... u koju sam ušla ne znajući te večeri kad sam podigla slušalicu i javila se na poziv.

Sad sa ove tačke znam mnogo više a kao da sam na početku.

Odjednom se čuje zvono telefona, telefona sa kog me je zvao on.

Podižem slušalicu. 

Čujem glas... njegov glas. 

Vrtlog oko mene postaje sve veći a ja sam sve manja u tom vrtlogu igre.

Ne bih nikad rekao da će jedna zvjezda koju sam gledao doći lično do mene.

Da će obasjati tamnu prostoriju u kojoj sam bio tri godine.

Priđi prozoru čuvarko.

Sad ti gledaš u mene. Samo me još ne vidiš od oblaka prašine.

Sad tebi trebam ja 33. minuta da bi bila sigurna.

Igra se preokrenula... ja sam zarobljena u ovom stanu... u ovoj sobi sve je on osmislio prve misli koje plutaju kao olupine brodova koje je potonuo u meni.

Oslobodio je sebe a mene pretvorio u čip i predao njima.

Stani... govorim u sebi jer njemu svoje misli ne smijem reći.

Šta ako sam pogrješila, ako je negdje ostavio poruku znanu samo meni, ispisanu u šiframa.

Jesi tu? 

Samo pričaj znaš da ne smijemo prekinuti razgovor.

Je li sad ja tebi prenosim podatke u tvoj um?

Hoćeš li ti postati čip koji hoda?

Zvjezdo sijaj ovdje kad si otvorila vrata i donjela svjetlost u tamu.

Misli se okreću brodovi potonuli  izranjaju na površinu.

Šifra...

Ta njegova rečenica je šifra. 

Ostavio mi je poruku.

Nastavljam razgovor znam da oni negdje čuju.

Gledam po zidovima, na stolu prelazim hrpu papira sa brojevima, slovima, jednačinama, fizikom i hemijom i shvatam da je sve to napisano zapisano u mom umu.

Odjednom kod broja 3. na telefonu vidim nešto neobično.

Nekoliko slova neobičnog oblika. 

Čitam... piše otvori.

Šta da otvorim?

Pogled luta po prostoriji u mislima je pobuna.

I kao da se iskristalisalo sve pogled se zaustavlja na jednu malu kutiju. 

U toj kutiji ljudi obično drže spajalice. 

Otvaram i čitam.

Moje lice piše emocije od suza i smijeha do hrabrosti koja mi daje nadu da postoji izlaz iz igre u kojoj se nalazimo.

Zvjezdo jesi uz mene? Čuvaš li me i dalje ili sam nastavljam svoj put?

Opet je nekako uspio zavarati trag i u tim kratkim djelovima sekunde reći da me nije ostavio.

Čuvarko ističe nam 33. minuta.

Stani, ne možeš otići samo tako i ostaviti me ovdje a znaš da sam ona koju traže.

Znaš kad bih opet trebao nekog odabrati bila bi to Samo ti u govornici br: 33.

Oblak prašine je sad već nestao i vidim njega, vidim ga onako kako je on mene gledao.

Znam da ova igra ima svoj cilj... znam da sam put do tog cilja.

U igri sam ali ovaj put igru vodim ja... ne oni.

Čuvaj se Čuvarko... onako kako si čuvala mene.

Hoću skriveni čovječe. Slušalica se spušta... njegov glas odzvanja u hodnicima mog uma tamo gdje su skrievni svi podaci koje je on unosio kroz ove dvije godine.

Misterija koja je često puta otvarala i zatvarala vrata i htjela ostati skrivena.

Obećala sam sebi da ću se sresti sa njim oči u oči i reći ono što imam da mu kažem.

Otvaram vrata i idem prema govornici, on još nije izašao sigurna sam u to.

Srešćemo se tamo gdje je sve počelo.

Trčim ovaj put ne bježim, ovaj put idem prema mjestu gdje sam provodila vrijeme. 

Govornica br: 33... 33. minute svake tri sedmice jedan čovjek i jedna žena.

Dok se moje misli bore sa podacima i sa tim da ću uskoro vidjeti skrivenog čovjeka.

Iluzije su se raspršile kao oblak prašine koji je bio oko govornice.

Otišao je... bez poruke... ostavio me je na milost i nemilost ljudima za koje sam postala igračka u igri koju su igrali.

Onda kao da je moj um dozvao mene i rekao pročitaj poruku ponovo.

Kako se nisam prije sjetila sve je napisano u šiframa... romantika u pismu nije ništa drugo nego šifre koje smo on i ja koristili u razgovorima.

Nakon 33. mjeseca, dolazim uveče pred telefonsku govornicu.

Telefon zvoni kao i ono veče koje mi je promjenilo život.

Podižem slušalicu...

Glas skrivenog čovjeka... 

Čuvarko... otrkila si poruku u napisanom. 

Nisam ni sumnjao.

Ovo je trenutak kad učenik zaista nadmaši učitelja.

Okreni se zvjezdo...

Okrećem se i vidim ga kako stoji i gleda u mene.

Sa osmijehom na licu.

Da zažmurim pa da mi kažeš sve što si htjela reći... sjećaš se.

Zažmuri skriveni čovječe.

Sate smo proveli u razgovorima i kroz tvoj glas sam vidjela tvoje lice i dobrotu koju imaš.

Iako sam postala čip i svi podaci su u mojim mislima i traže me više nego što su tebe tražili.

Postao si mi drag.

Sad otvori oči.

Gledao me je onako kako se gleda neko ko ti doputuje do srca i duše i tu ostane.

Čuvarko ti si bila čip da bih putem veze dok razgovaramo uspio prebaciti podatke prijatelju.

Tvoj um je slobodan jednako kao što si i ti slobodna.

Sad možeš sjesti u autobus koji si čekala ono veče kad si se javila na poziv i spasila me.

Večeras ne bih bio ovdje da nije bilo tebe.

Vraćamo filmove unazad putujemo kroz vrijeme ti si sreo mene, ja sam srela tebe...

Jedne večeri u telefonskoj govornici br: 33

Jedno drugom smo živote promjenili.

Ostaje iza nas telefonska govornica.

Samo ostani... samo zažmuri... samo ti u govornici br:33

Idemo nas dvoje niz ulicu autobus polazi sa stanice onaj isti koji sam čekala te večeri. 

U rukama mi koferi... i sada znam gdje je moj dom.

Kako god da naša priča bude išla znam da ostajemo povezani gdje god se nas dvoje nalazili.

I da će nas uvijek spajati naši glasovi koji se osjete daljinama i uvijek su tu jedno za drugo.

Završetak priče u nastavcima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay