Ko će znati zašto se čovjek u davno vrijeme vrati
Neki mali trenuci u velikim kutijama našeg vremena stoje spakovani.
Davno smo ih tamo ostavili znajući da ćemo ih jednog dana opet potražiti.
Znali smo da ćemo se vratiti u ovu ulicu i da ćemo sasvim sigurno napisati neke nove priče.
Jer onda smo bili djeca.
Onda smo igrali neke druge igre za razliku od ovih koje danas igramo.
Tada smo imali osjećaj da smo sanjari koje rijetki razumiju.
Danas, danas ću vam reći da to nije tako.
Odraslo se a uporno čuvam onaj komadić djetinjstva kao najslađe parče torte ostavljeno da ga podjelimo na jednake djelove.
Jer u to vrijeme kolači se nisu često spremali.
Sjedim baš na mjestu gdje smo dane provodili, igre... igrali, djevojke gledali i čekali da ih vodimo u kino.
Ko će znati zašto se čovjek često u davno vrijeme vrati.
Tražimo i čekamo.
Tražimo odgovore i čekamo da se dogodi čudo.
Vjerujem u čuda da se razumijemo.
Da sigurno je to, vraćamo se da bi sebi odgovorili kako odrastajući zaboravljamo sve ono što smo nekad kao dar čuvali.
Danas, kad sam čovjek koji je ostvario sve ono što nam na spisku predaju još dok si dijete sebi kažem da živim po ispisanom listu.
U meni se sve buni prema satu.
Da dobro ste čuli, mislim pročitali.
Da, tako se osjećam ako baš želite znati.
Svoj čovjek, izgubljen u svijetu koji piše pravila
Mada vjerujem da vas ne zanima jedan običan lik koji živi na jedanestom spratu zgrade i gleda kroz prozor grad jednako izgubljen kao što sam i ja sam.
Zatvorio sam se u ova četiri zida, sakrio se od ljudi.
Treba mi vrijeme za sabiranje misli.
Izađem noću vani i prošetam ulicama kad se jedino mogu sresti lutalice, ljudi koji spavaju pod vedrim nebom i ne primjete da sam tu.
Sretnem i ponekog najboljeg čovjekovog prijatelja.
Ponesem im hrane i nahranim ih.
Razumiju me bolje nego što me ljudi razumiju.
Mada i ne želim da me razumiju i prihvate čovjek sam koji voli i živi slobodu.
Znam miris tog vremena i bezbrižne igre.
Ne da mi da zaboravim, ono što jesam.
Ljudi preko noći što se godinama broje promjene sve ono odistinsko u sebi.
Kao da obrišu jutarnju maglu sa prozora i ostave tek nekoliko kapi u hodnicima svojih sjećanja.
Ne želim da izađem iz svog reda da bi me drugi voljeli.
Makar, ostao sam da stojim među ljudima.
I provodio noći gledajući grad kroz ovaj moj veliki prozor.
Tu volim ujutro pisati uz prvu kafu.
Ponekad ljudi upute osmijeh, odveć navikli da sam tu.
Postajem čovjek o kom pričaju dodajući notu fikcije u priču o meni.
Nekad me to zasmijava, nekad... priznajem dobro se zamislim šta to u meni bira da budem čovjek od manira koji po svom pleše i svira.
Znate, neko dobro promješa karte za kino, koncert i predstavu i priče poput moje nastanu.
Ne, ne puštam ja dane da sami odlaze bez da sam dio njih.
Ja sam više u danima nego što su oni u meni.
Osjetim pod prstima vjetrove, čujem jutro kako priča, priče.
Ovdje sam, što se za ljude koje upravo gledam ne može reći.
Pomislim da sam sam samcat na ovom svijetu.
Da su me uspavali i probudili nakon stotinu godina.
Da mi pokažu kakav je svijet.
A ja da se onda vratim u svoje vrijeme i mjenjam svijet.
Filmski kažem vam ... samo pitanje je da li je sav svijet oko mene fikcija ili sam ja sam fikcija?
Ni vi mi ne možete odgovoriti.
Šta i možete znati iz ovih riječi koje sam izidiktirao vjetru a one doputovale do pisca.
Kad je pisac otvorio prozore, vjetar je ušao u njenu sobu i prepričao moju priču.
Pisac je pisao kako mu je vjetar rekao. Priznaću da sam gledajući je kroz prozor drugačiju od ljudi koji prolaze odabrao da ona bude ta koja moju priču priča.
Vjetar i ja smo bili u dogovoru.
Ko zna?
Može biti da će me ona pronaći i da ću joj oči u oči priču o meni ispričati.
O meni ćete čitati... a ja ću i dalje gledati kroz prozor i vjerovati da ljudi kao što sam ja mjenjaju kutke svijeta i čine čuda u tišini.
Da sjediću i gledati kako sunce putuje sa oblacima u daljini.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar