Ti ne znaš da djevojke ne vjeruju u bajke

Otvori stranice na kojim pišu pjesme.

Pročitaj stihove zapamti likove i molim te ovaj put bez trikova.

Uvijek sam ih otkrila kad bi ih izvodio.

Slušam te kako govoriš, napamet znam riječi koje ponavljaš.

To nije to... iz srca iskreno rečeno.

To je naučeno.

Sjedimo za stolom na mojim usnama iskrenost osjećanjima protkana.

Sa druge strane sjediš ti... sa usana riječi govoriš... a onda sve u prah pretvoriš.

Kad izgovoriš da me voliš, a to ne misliš.

Pogledaj me u oči i reci šta stvarno osjećaš... ti me ne znaš.

O ti ne znaš kako se smijem.

O ti ne znaš, kako plačem.

Prođi sa mnom kroz vrijeme, a kad prođeš onda mi reci šta osjećaš prema meni.

Sjedimo ovdje zagrljeni i samo ćutimo.

Bez riječ jednu da kažemo pa ti osjeti koja misao poput ptice leti.

Slušaj, kako se čuju cvrčci, kako pjevaju pjesmu o ljetu.

Prođi sa mnom kroz tepihe od lišća i osjeti kako šušti dok hodamo.

Osjeti miris cvjetova i proljeća... snjeg kako škripi pod nogama.

Sad sve to stavi u svoje srce pa mi kaži iskreno jesi nešto osjetio.

I dalje ništa osim priče o godišnjim dobima tvoje srce ne osjeća.

Sad ustanimo i dalje krenimo, drži me za ruku, rukom svojom.

Zaboravi da smo zajedno i pomisli da smo se tek prvi put sreli i za ruke da smo se uzeli.

Šetamo kroz grad, dok noć preuzima ritam naših koraka.

Ima li trikova u tvojim rukavima?

Nazire li se trag osjećanja?

Hladan pogled riječi bježe, misli negdje drugo stanuju.

O ti ne znaš da djevojke u bajke ne vjeruju.

A mladići baš bajke pričaju.

I šta kad se razbije iluzija koju ste stvarali, šta ostane kad ne preostane ništa osim istine.

Onda se iz bajke ode da novu pričaš nekome.

Puštam ti ruku, jer meni se ne ostaje kad tvoje oči nisu iskrene.

Meni se ne sluša još jedna priča sa tvojih usana.

Zašto istinu skrivaš, gdje te to vodi.

Jer je ja otkrivam u tvojim očima.

Znaš zašto sam te zagrlila i zašto te vodim ovim putevima?

Jer te volim. 

Darujem ti krila da možeš letjeti.

Večeras ja izvodim iluzije samo su drugačije od tvojih.

Jer ja govorim istinu sa usana mojih.

Govorim ti slikama u riječima, a ti vidiš da je ljubav u mom pogledu i mojim očima.

Gledao je u tu djevojku koja sjedi pored njega. 

Gledao je u njeno lice u te usne na kojim je istina... u oči koje su pune ljubavi. 

Vidio je i ono unutar nje. 

Biće koje dobrotom pljeni.

Bila je u pravu. Nije bio iskren prema njoj.

Igrao bi se sa osjećanjima djevojki, kad bi ga zavoljele otišao bi.

Često bez pozdrava.

Nije nikad osjetio ljubav prema nekoj od njih.

Dosad...

Sad sebi nije mogao obajsniti osjećaj koji je u njemu stvarao u isto vrijeme nemir i mir.

Bio je spreman da ustane i ode. 

Da uzme krila koja mu je darovala.

Pitao se je li to zbog toga što mu nijedna od djevojki nije rekla sve u oči na onaj način na koji to ona umije.

Spreman je da ga pusti da ide, jer ona ne želi biti pored nekog ko nije iskren.

Da bude pored nekog kom je ljubav igra, ko priča izgovore.

U koje ni sam ne vjeruje ali drži na usnama potvrdu da nema vremena, da treba da radi.

Da se ne mogu vidjeti jer ga čeka put.

Da li je moguće da je sam sebe počeo vidjeti onakvim kakav je.

Čovjek koji ne umije da voli.

Još ga je držao onaj inat kojim se često puta vodio u životu.

Svejedno mi je.

Već sutra ću upoznati neku drugu djevojku.

Ali i dalje je sjedio pored nje.

Kao da  mu je tjelo bilo privučeno nekim magnetom i nije mogao da ustane.

Šta mi se događa?

Ovo nisam ja, sad bih trebao ustati i otići.

Suze nemaju uticaj na mene.

Nije ovo ozbiljna priča, ja za ozbiljne priče ne znam.

Ona je mirna, nema suza u njenim očima.

Ona se čak i osmjehuje, pomisli u sebi.

Vodi me kroz iluziju, da mora da je to nema šta drugo da bude.

Rekla je da će ona večeras izvoditi trikove samo na drugačiji način.

Ali... sa njenih usana riječi koje govori nisu iluzija, te riječi su slike.

Osjećam ne samo priču godišnjih doba, ja osjećam da se pored nje dobro osjećam.

Tada iz mene izlazi riječ...

Znam.

Šta znaš?

Znam kako se smiješ i kako plačeš.

Smiješ se a u osmijehu ti latice cvijeta i nježnost pahulje.

Smiješ se tako da ti se i oči smiju i obrazi ti dobiju male crvene krugove i imaš one neodoljive rupice na obrazima i to sako kad se nasmiješ.

Inače su skrivene.

Plačeš u tišini i kad nikog nema, ali ne skrivaš emocije i pustila bi suze i preda mnom.

Znam da ne vjeruješ u bajke koje mladići pričaju.

Pogotovo u one koje ja lično pričam.

Ti sama si bajka.

Bajka u koju si me dovela svojim riječima i meni se koliko god želio otići ostaje u toj bajci.

Izvukla si to iz mene. Ja ovako ne rpičam, ja odem, tražim dalje, ne vežem se.

Nisam nježan, umiljat, smijem se  ali ne tako kao ti.

Nisam volio... dosad.

Nisam znao ni kako izgleda, kad voliš.

Zagrlio je... privukao je sebi i svoju glavu naslonio na njenu.

Znaš... ova tvoja iluzija... djeluje na mene.

Sad ćeš izvući čarobni štapić i zapucketati prstima.

Ja ću se probuditi i shvatiti da je to bila bajka.

Da je jedna djevojka bila mađioničar i svojom ljubavi naučila me kako se voli.

A onda je rekla otvori oči trik je završen.

I tada ću znati kako je bilo svim djevojkama koje su me voljele a sa čijim srcima sam se igrao.

Naučila si me lekciju.

Tada je zagrlila i ona njega.

Ništa od ovog što sam ti pričala nije bila iluzija... to je samo ljubav izvela svoju čaroliju.

I dalje ne vjerujem u bajke... u čuda vjerujem.

Jer jedno mi je u zagrljaju.

Zatvorio je knjigu sa pjesmama koje je napisala.

Kako je moguće da sam u tvojim pjesmama ja i da si znala da ću te zavoljeti?

Djevojke ne vjeruju u bajke... vjeruju u ljubav.

Sad pogledaj naslovnicu knjige.

Na naslovnici mladić i djevojka sjede u zagrljaju njegova glava naslonjena na njenu.

Ovo smo ti i ja?

Jesmo ti i ja?

Ali...

Kako sam znala?

Djevojka zna... osjeti... 

Zbunila si me priznajem ali samo na trenutak.

Nasmijala se...

Kad onom kog voliš daš krila da leti daješ mu slobodu i tada ljubav dođe.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay