Pogled iz srca

Nalazim se u zabranjenoj zoni i fotografišem.

Izvan sigurnog sam. 

Naučena da opstajem i da ne odustajem.

Sama sebe sam naučila.

Imam tačno jedan sat da uslikam potrebne fotografije i da se vratim.

Ovako živim nekoliko godina. 

Prije 372. dana smo odvojeni iz zone koju su za nas obične ljude postavili kao zabranjenu.

Nekad smo svi živjeli zajedno išla sam u školu i živjela jedan sasvim običan život.

Znate već zvoni sat, ustaješ, ideš u školu. 

Usput uzmeš nešto za doručak i čekaš autobus. 

Putuješ kroz stanice i staneš ispred škole.

Sjediš satima i slušaš predavanja, a lutaš mislima.

To sve sad ne postoji, škola je zatvorena, prazne klupe i stolovi su svjedoci tišine.

Odrasla sam preko dana, onog jutra kad smo noć čekali u skloništu. 

Ta noć postaće mnoge noći.

Izgubili smo pojam o vremenu, stalo  je sve a kretalo se.

Fotografisala sam za novine koje su štampane u tajnosti u jednom podrumu, imrpovizovanoj štampariji.

Znala sam više nego što sam smjela znati.

Prikradala sam se u zavojite ulice, bila oči u oči  sa onim koji su nam zaustavili svijet.

Znala sam svaki kutak, skrivene odaje svojih prijatelja u ovoj borbi koja nam je postavljena na šahovsko polje u kom smo mi ljudi postali figure.

Fotoaparat sam pronašla u jednoj napuštenoj kući.

Prodavnice odavno ne rade, da smo i zaboravili kako izgleda ići u prodavnicu.

Od početka svega što nam se događa, pa do ovog trenutka dok čitate ovu moju priču prošlo je pet godina.

Onda sam bila dijete koje je išlo u osnovnu školu sad sam srednjoškolka koja bi da je sve u redu predavala zahtjev za prijem na fakultet.

Maturirali smo u zamišljenoj školi u jednoj od napuštenih kuća. 

Zavoljela sam fotografisanje i u moru svih događaja pronašla sam svjetlost koja mi daje nadu.

Mogu vam ispričati fotografije riječima, ipak sve to vidjeti i zabilježiti sasvim je drugačije.

Moji mi često kažu da ne trebam lutati pustim ulicama koje se na prvi pogled čine praznim.

Iza svakog ugla mogli bi biti skriveni oni koji su promjenili te iste ulice.

Koji su ukrali igru, smijeh na ulicama, ulične svirače i duge šetnje.

I zaista ostane samo pusta ulica.

Prije toga mogli ste me vidjeti u beskonačnoj igri sa dragim prijateljima. 

Kad ne bi bilo škole cijeli dan smo tu provodili vrijeme.

Znate, još tražim na fotografijama ima li negdje bljeska tog vremena. 

Pronađe li objektiv mrvu tih vremena to se pitam dok izrađujem slike.

Često sam u jednom džeperu koji sam dobila na dar od meni dragog prijatelja.

On je u drugoj zoni, nismo se vidjeli cijelih 372 dana i za nekoliko sati to će biti 373. dana.

Kosa mi je uvijek kao da su je vjetrovi oblikovali... crvenokosa sam.

Moji kažu da sam prilično neobično biće iako je u ovom vremenu sad sve neobično.

Rekla bih da tomu nije tako kako oni govore.

Mislim, jeste da imam veoma zapetljana razmišljanja i poglede na život.

Kako mi je urednik naših novina rekao u tom i jeste tajna mojih fotografija.

Kaže dok gledam kroz objektiv da fotografišem pogledom iz srca.

Njegova teorija mi je draža od one koju ima moja porodica.

Oni žive sa mnom, ali me odistinski ne znaju.

Nije da želim biti drugačija od drugih, niti me oblikovao svijet oko mene svojim mišljenjem.

Biti svoja je nešto što sam oduvijek imala u sebi.

Sa godinama to je sve više izlazilo na površinu.

I evo me sad ovdje u ovom gradu koji se mjenja iz trenutka u trenutak, koji krade radost djetinjstva, i ludosti mladosti. 

One ludosti kad smo plesali na kiši, kad smo se znali popeti na brdo izvan grada i staviti svice na dlanove pa ih poslati da lete sa željama koje smo im šapnuli.

Sad bi nas njihova svjetlost spasila... vodila iz ovih tamnih ulica gdje ni ulična rasvjeta više ne otkriva ljepote ulica.

Tada djevojčica, sada djevojka koja je odrasla brže nego što je željela.

Jedino o čemu noću razmišljam dok čekam u pustim ulicama da fotografišem je to... da se ne probudim ujutro i vidim da sam zaboravila kako je bilo biti dijete.

Da nam ne obrišu i ta sjećanja... da ih ne ukradu pa iz tih sjećanja ne izgade neki novi svijet.

Jer upravo ta sjećanja mi daju snagu da dok čuvam to dijete u sebi i sjećanja iz djetinjstva ovaj svijet ima nadu da izađe iz objektiva u koji su nas stavili.

Da na šahovskom polju ne budemo figure već igrač koji sjede za stolom i mudro vuku poteze.

Dok vi čitate, a ja pišem i sasvim tiho govorim fotografišem svijet koji je ukraden. 

Na meni je da ga pronađem i vratim i to ne samo fotgrafijama već ovom mojom svojeglavom navikom da svici dolaze da ispune želje koje smo još kao djeca poželjeli.

Znate, vjerujem u to da će oni biti svjetlost za ovaj grad.

Da će vratiti na ulice dječiji smijeh, šetnje i druženje.

Do tad ja ću srcem umjetnika fotografisati puste ulice i znam da ću pogledom iz srca pronaći skrivenu ljepotu ulica.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay