Ljubav

Ako se pitaš, gdje živim?

To je grad koji čuva ime i rijetki su uspjeli da ga pronađu.

Nema ga na kartama i nema puteva koji vode do njega.

Ako se pitaš, kako sam ga ja pronašla.

Ja sam se jednog dana u tom gradu probudila.

Imala sam šešir na glavi i sjedila sam na trijemu u stolici za ljuljanje.

Gledala sam more s jedne strane, s druge planine.

Pravila sam korake po pješčanoj plaži i hodala stazama koje vode do dalekih predjela.

Ljudi ima, ali prolaze u tačno vrijeme svakog dana.

Svi imaju svoj raspored. Isti ljudi u isto vrijeme.

Meni pošalju pozdrav i nastave dalje.

Znaš, pitam se smiju li razgovarati sa mnom?

Taman da zaustim nešto da kažem, oni ubrzaju korake.

Ovdje nema sata u kući, nema Tv, telefona i radija.

Ovdje imaš police od poda do plafona ispunjene knjigama.

Šta radim?

Čitam, kad ustanem, hodam, kuham i idem spavati.

Tako mjesecima, ako uopšte znam koje je vrijeme.

Ni godišnja doba ne možeš znati.

Neko pomjera kompas i okreće polove.

Sad mi reci, kako si ti mene uopšte pronašao i kako me čuješ?

I kako da ja čujem tvoje misli?

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay.