Tvoj osmijeh

Stavljam papire na sto, olovka je spremna za crtanje. 

Crtam tebe.

Ostavio si izbrisane tragove i naziru se linije iz kojih nastaje tvoje lice,

Ostavio si na stolu gumicu, kao dokaz da si obrisao sebe iz priče o nama. 

To sad nije prča o nama to su tvoji otisci u romanu ljubavi.

Skriven si iza slova, otkriven si na 55 stranici romana.

Slova hodaju po papiru i igraju se. 

Vidim tvoju majicu, sa vinil pločom, još uvijek je nosiš.

Crtam oči, te tvoje oči koje su dvorac prepun odaja.

Vidim tvoje oči iznad kojih su guste obrve i poneki pramen tvoje kose se nestašno igra sa trepavicama.

Još čuvam ključeve koji otključavaju nekoliko vrata koja si otkrio kad si govorio o sebi.

Crtam te i svaku poru znam. 

Svaki trag nepravilnog ožiljka na obrazu.

Ne brišem linije, jer svaka od njih je dio tvog lika. 

Ostavljam gumicu sa strane. 

Olovki se spava. 

Molim je da još ostane budna. 

Da iz sjećanja izvedem na papir čovjeka kojeg volim.

Gledam kroz prozor i vidim da je dan zamjenila noć.

Sjenčim prstima po papiru i kao da dodirujem tvoje lice. 

Ostaju tragovi grafita na prstima. 

Rasprše se čestice i kao vjetrom nošene traže svoje skrovište.

Mudro se skrivaš na papiru i ne odaješ svoje odistinsko biće.

Šapnuo si olovci da ćeš je pronaći ako mi kaže više o tebi.

Stavljam crtež na naslovnicu romana.

Čitaće ljudi kako sam pisala o voljenom i kako sam te crtala slovima.

Ispravljala sam samoglasnike i suglasnike, pretvarala ih u oči, obrve i trepavice.

Kosu sam crtala iz čestica grafita. 

Vjetar bi dolutao kroz otvoren prozor i te sitne djelove bi složio na portretu. 

Ostavio bi čiste linije i rekao mi je nekoliko riječi.

U polumračnoj prostoriji svirao je radio. 

Bila sam budna ne brojim koliko dana i noći.

U toj prostoriji koja je odmetnuta iz tvog sjećanja, slagala sam djelove.

Stavila sam portret na zid.

Radio je i dalje svirao. 

Pjesme su tekle kao što su linije putovale papirom. 

Hrapavi tragovi uz neku obrisanu liniju tvojim rukama, ostali su prošlost. 

Vremeplov koji nema vrijeme u koje je putovao,

Na tom portretu koji sam nacrtala, smiješ se.

Tvoje ozbiljno lice sam presvukla slojem grafita. 

Moji prsti su voljeli tvoj osmijeh. 

Sve pore ga pamte. 

One se vode tim osjećajem.

Ljudi već odavno spavaju, jutro polako stiže.

Olovku ostavljam da odmori.

Sve nade koje gradim, budne će hodati ovom sobom i srešće se sa tobom, oči u oči.

I tada, tek tada ćeš znati da umjetnik čita i kad ne pita.

Da crta i kad nema pred sobom lik.

Koliko god si se odmetnuo sa naslovnice i iz romana, tvoja ljubav je ostala zapisana.

Ja sam čuvar vremeplova u kojem ti putuješ.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay