Škrinja, švelja i špajz

Čekala sam, da te ne čekam, da dođeš kao lagani povjetarac i da listovi drveća zašušte. Čekala sam te u proljećnoj kiši da kapima iskažeš svoja osjećanja. Pisala sam noćima pogledom prema Mjesecu pozdrave.  Ostali su zabilježeni i stigli su do tebe. Pročitao si svako laku noć i ostavio pod jastuk.  Te tvoje šake zagrle noćne oblake. Imaš ti nježnosti na otvrdlim pečatima vremena što se urezaše u tvoje dlanove. I opet ove noći kao vitez pohodiš moje snove. Oklopima srca braniš djevojku i otvaraš joj odaje svoje duše. Znaš li da sam daleko od tvog dodira žica na gitari da čujem kako sviraš akorde pjesme koju smo zajedno pisali. Čekala sam, da te ne čekam, kad prve trešnje dozriju. Čekala sam, da te ne čekam, u trenutku kad pojačaš distorziju. I tada znam da signal tvoje gitare putuje do mene. Čekala sam, da te ne čekam, da dolutaš kroz trg sa tvojim šeširom, sjedneš na stolicu  i sviraš sa elegijom u srcu. Da i oblaci zaplešu opijeni tvojom melodijom. Da sviraš dok zvjezde ...

 Ovdje sam gdje te čekam kod one lampe i pričam zvjezdama o tebi. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuezta sa sajta: Pixabay

Prolazila sam ulicom to veče. Bilo je hladno. Sjećam se da sam sjela na klupu, da odmorim i da složim misli nakon radnog dana. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Probudili smo se u skrivenoj prostoriji.  Tražili smo vrata, a onda smo shvatili da su tu jedino prozori. Bilo je to vrijeme kad su vjetrovi dolazili u naletima i kad je bilo sigurno samo kad smo u kućama. Znala sam da negdje postoje vrata i uporno sam pretraživala zidove.  Kroz prozore smo izlazili kad je bila noć. Danju nije bilo sigurno.  Pratili su nas i često puta bi završili na razgovorima. Znalo se gdje ne smijemo biti.  Nosila sam na licu oznaku plemena kom sam pripadala. Uvijek sam voljela Indijance i crtala bih pero na svom licu. Dali su  mi nadimak Pero vjetra.  Kasnije je to postalo moje ime. Čuvali smo svoja prava imena. Ne znam kako smo se našli u ovoj kući.  Isprekidana sjećanja traže pravo da se spoje u smisao. Naše područje je odavno u nadležnosti ljudi koji već godinama uvode pravila. Mi smo radna snaga koja im je potrebna. Pronašli su nas na zabranjenim stazama kojim nismo smjeli ići. Zato su nas doveli u ovu kuću koja nije sloboda. ...

Ti i ja smo ostavili vjetrovima naše trenutke. I znaš oni sad putuju svijetom i pričaju o našoj ljubavi.  Postaju spomenari ispisani tvojim i mojim riječima.  Iz dodira i zagrljaja izvlače štukature i izrađuju ornamente. Čitaju ih ljudi, a ti lutalico mojih snova pitaš vjetrove za mene. I ćutiš, a sve kradom zapisuješ što ti šapnu vjetrovi. Oni znaju da se još volimo. Dodirnem tvoje lice u nekom međuprostoru u kojem smo se skrivali od svega. Odlutali bi zajedno i sjeli za naš sto u jednom kutku za koji smo znali samo mi. Kao da smo imali čarobni ormar i prošli bi kroz njega. U našem vremenu prošlo bi tek nekoliko minuta,  a tamo gdje smo se sastajali ti i ja  tekla je brzinom svjetlosti godina. Dž, čuvam tvoja pisma pisana vjetrovima na listovima drveća. Prašina se oblikovala u slova. Ti i ja smo Dž cjelina prije djelova. Tvoj otisak i moj otisak se slažu u faktografski zagrljaj. U kapi tinte iz tvog pera nacrtala se perspektiva svijetova. Noćas sam u jedan od njih d...