Ptice imaju srce od krila

Ptice prave srce od krila.

Na praznom papiru tragovi mastila.

Čuju se koraci što idu kroz ulice.

Samozatajno u obloge stavljam srce.

Ne otkrivam svoj lik.

Ja sam putnik noći što skriva oči.

Neko u stanu preko puta ulice pušta gramofonske ploče.

Ja još ne spavam, otkucavam vrijeme kazaljkama sata i lagano zaključavam vrata.

Vjetrovi između zgrada dišu, ruke mi priču pišu.

Izmaštanu u stanu gdje svjetlost prolazi kroz roletne. 

Nekad su noći tako sjetne, nekad su za to da uz muziku plešemo.

Ptice prave srce od krila.

Od paperja i pera, ja sam iz nekih drugih sfera.

Djevojka sa tri kofera što putuje vozovima.

Ušunjam se u dan, otključam stan.

Neko zvoni na vratima, zvone i telefoni.

Pogledam kroz prozor kako lete baloni.

I letim sa njima.

Ostavim prazan prostor telefonima. 

Otvorim vrata onom ko zvoni.

Izvinite mlada damo sačekaću dok se javite, zvone vam telefoni.

Neka zvone, sve do Vasione.

Znam da za mene imate pismo.

Ono ipak najljepše miriše, ono inspiriše.

I kad željno iščekuješ da pročitaš šta u pismu piše.

Pozdravim se sa poštarom.

Sjedam za sto i otvaram pismo.

Čitam rukopis dobro mi znan.

Sva ljepota tih riječi ispuni mi stan.

Ovo će biti čudesan dan.

I baš u trenutku dok čitam to pismo, muzika dolazi iz stana preko puta ulice.

Vidim ptice kako od krila prave srce.

Djece su pune ulice.

Sve na Avgust miriše.

Duša mi te diše.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay