Šapućem

Ušuškala sam prazne hodnike da im bude toplije.

Otvorila sam knjige da ih listaju vjetrovi.

Ostavljam šešire na ulične svjetiljke kad sunce ugrije da im bude hlad.

Pretvaram ovaj grad u scenografiju iz filma.

Šapućem uloge glumcima, skrivena iza ormara.

Sama razgovaram tišinu u ovom filmu.

Idemo patike i ja. 

Imam u rukama zadatke iz enigmatike.

Sinonim sam za tu riječ u meni je enigmatika odavno već.

Budim snove, šapućem im stihove.

Često ih uspavam pričama iz rukava.

U zemlji zaborava postoje odaje gdje svako sjećanje stanuje.

To su biblioteke napisanih osjećanja.

Dok spava grad sjedim i čitam knjige na obodu vremena.

Uzimam gramofonske ploče, stihovi se toče u čašu od stakla.

Pričam svicima i nekim neznanim licima.

Tražim toplinu vidim hladne fronte u srcima.

Ne znaju ko sam, iz kog sam grada.

I ko je ta djevojka koju prati gitara.

A ja balanisiram kao lopta na vodi.

Šta bude kad pitam ljude, jesu sretni?

Vuku svoje korake niz ulice.

Zatvore srce i sakriju se od svih. 

A ja pošaljem stihove do njih.

Zamoliću hodnike da ugriju ulice.

Zamoliću ulične svjetiljke da skinu šešire i obasajaju grad.

Zamoliću vjetrove dok im šapućem stihove da slete iz Vasione na balkone i dlanove ljudi.

Zamoliću postavljenu scenu da se rotira u trenu i da pokaže ljepotu svu.

Ima li neko da im bude ljek za zablude?

Ima li neko ko bi sa njima stajao i slušao šta ih brine?

Ima li neko da razumije tišine?

Šapućem vjetrovima svojim stihovima da neko ima ko pomaže ljudima.

Vraćam se u sobu i puštam pjesmu preko razglasa. 

Gledam kroz prozore kako plešu ljudi do zore.

Šapućem vjetrovima, ima nade u ljudima.

Čuvam svice na dlanovima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay