Škrinja, švelja i špajz

U predjelima gdje stanuješ, tu navrati samo moj san.  I tiho se iskrade da te ne probudi. Jer noćima ne spavaš.  Ne zato jer san neće na oči, već zato jer želiš biti budan kad dođem. A ne znaš u koje vrijeme, ni kog dana ću se prišunjati tvojim odajama. Biću vjetar što zavjese zaleluja, biću dašak nade razasut po tvom uzglavlju. Čitaću ti poeme napisane dahom mojih čežnji. I poželjećeš da ostanem, o tako ćeš poželjeti. A ja, kao ja, skrivenim otiscima ostaviću ti tek prašinu tragova  po uglovima tvojih osjećanja. Skupljaćeš te čestice i crtaćeš moje lice. Vjetar kao moj prijatelj rasipaće prašinu sa poda tu gdje tvoj korak hoda. I skupljaćeš na svoje dlanove tragove te iste prašine. Zvaćeš me kroz prazne tišine. Molićeš kiše da stanu da ne brišu tragove mojih stopa. A ti opet znaš da sam, kao antilopa. Da su moji tragovi nestali i prije nego je kiša mogla da ih obriše. Zvaćeš sunce da se pomoli iza oblaka prije mraka. Zamolićeš za još jedan budan dan, da se noću san ne svije u gnjezdo

Prolazim kroz ulicu i sretnem tek ponekog čovjeka.  Zamišljeni, spajaju dan koji polako postaje veče. Ne znaju me. A sve i da me znaju, nisu od ljudi koji bi razgovarali.  Pozdravili bi, onako kako to obično i biva i produžili dalje. Kao kad sretnete čovjeka sa šeširom pa on džentlmenski  otpozdravi. Ovo nije vrijeme šešira i ljepih manira. Ovo je vrijeme filmova koje smo unazad toliko i toliko godina gledali. Naučna fantastika, otvorila je knjige, prošla kroz ekrane i postavila scenografiju na ulicu kojom idem. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Čekaj, ne zapisuj šta ti govorim, zapamti. Krenuće ti suze pa će tinta da se razlije na papiru. Ne snimaj audio od suza će se stvoriti rđa. I čućeš tek pomješane tonove. Ja sam, priča u priči. Čitaćeš roman koji je napisan o meni.  O izmišljenom liku koji hoda rečenicama, a stvarno postoji izvan romana. Zapamti, jer ako pišeš, pronaći će tragove i znaće gdje sam. A ne želim da znaju. Ovo je vrijeme kad je srce na dlanovima, a duša ne sluša pravila koja su napisali. Ovo je vrijeme kad fikcija postaje rub stvarnosti. Biće da me ptice razumiju više nego ljudi. Pričam sa pticama. Sviram klavir u odjelu robota.  Djevojka u ulozi viteza. Koliko oklopa nosim na sebi da ostanem skrivena. Ovo su vremena kad treba biti žena. Od čega sam spojena, ko je programirao moj lik  i dao mi ove oklope koji ne mogu da se uklope u kalupe. Sviram po tim dirkama ruke su mi slobodne od oklopa. Osjete prsti melodiju i bez nota na papiru oči je čitaju i sviraju. Slušaj me, svakog trena mogu otkriti da sam to ja.

Stojim i gledam u pravcu gdje vatra još gori. Tražim način da pronađem put gdje su naši prijatelji otišli da se sakriju u ovom vremenu  kad nigdje nije sigurno. Naučila sam kako biti jaka.  Od djevojke koja bi se povukla u stranu,  postala sam djevojka koja stoji prva. Vjerujte nema to veze sa hrabrosti niti nekim prkosom u meni. To je zbog toga, što sam ostala jedina koja nije povrjeđena. Prijatelji ne mogu izaći vani. Brinem o njima.  U isto vrijeme ih njegujem, kuham i tražim hranu. Kad svi zaspu, što je rijetkost da u isto vrijeme svi spavaju, onda se skupim u svom krevetu,  najčešće budna gotovo cjelu noć. Preklopim tri sata u epizodama. O meni nema ko da brine. I to sam naučila. Samo što sad, više niko ne traži od mene da budem sluškinja. Ovo je mojom dobrom voljom da brinem o ljudima. Da me sad vidi porodica koja je brinula o meni ne bi me prepoznali. Ostavili su me kad sam ih trebala najviše. I znaš, da me nisu ostavili da li bih bila ovo što sada jesam. Ili je od otoga što sam

Ko ti zagrli pjesme? Ko je tu za još jednu noć besanu? Ko ti čuva uzglavlje od snova? Ko ti je dah sjeverenih vjetrova na krhotini svjetova? Reci mi viteže. Noćas, snovi bježe u morske mreže da se ulove. Rijetki se zavole. Ko ti pusti muziku na radiju? Čije ruke želiš da budu kao šal u hladnim noćima topli zagrljaj? Ko ti je žal na usnama, tajna u tvojim pjesmama? Ko ti je čežnja u grudima, neko tvoj, među ljudima? Noćas, su morski valovi tango plesali. Na pjesku morske zvjezde su sijale, naše ruke su se zajedno držale. Ko ti je snaga planina u danima kad svi odu? Ko ti umije lice dlanovima kad si u nemirima? Ko ti zagrli nedostajanja i šapne ljubav u vremenu kad je mnogi traže? A rijetki pronađu. Čije ruke želiš da te nađu u mraku i budu svjetlo? Rijetko se zavoli... vjeruj mi rijetko. Noćas, kad Sunce otkrije Mjesečeve putanje, kad se jedno čekanje pretvori u susret ljubavi. Kapetane ne daj da snovi bježe u morske mreže. Ulovi ih na svoje dlanove. Na hridima stoji jedna žena. To je t