Ovo su vremena, kad treba biti žena

Čekaj, ne zapisuj šta ti govorim, zapamti.

Krenuće ti suze pa će tinta da se razlije na papiru.

Ne snimaj audio od suza će se stvoriti rđa.

I čućeš tek pomješane tonove.

Ja sam, priča u priči.

Čitaćeš roman koji je napisan o meni. 

O izmišljenom liku koji hoda rečenicama, a stvarno postoji izvan romana.

Zapamti, jer ako pišeš, pronaći će tragove i znaće gdje sam.

A ne želim da znaju.

Ovo je vrijeme kad je srce na dlanovima, a duša ne sluša pravila koja su napisali.

Ovo je vrijeme kad fikcija postaje rub stvarnosti.

Biće da me ptice razumiju više nego ljudi.

Pričam sa pticama.

Sviram klavir u odjelu robota. 

Djevojka u ulozi viteza.

Koliko oklopa nosim na sebi da ostanem skrivena.

Ovo su vremena kad treba biti žena.

Od čega sam spojena, ko je programirao moj lik 

i dao mi ove oklope koji ne mogu da se uklope u kalupe.

Sviram po tim dirkama ruke su mi slobodne od oklopa.

Osjete prsti melodiju i bez nota na papiru oči je čitaju i sviraju.

Slušaj me, svakog trena mogu otkriti da sam to ja.

Ne ostavljaj tragove pepela od papira.

Sakrij me i ostavi u sobi samo oklop od klavira.

Meni daruj dirke.

Ovo su vremena, kad treba biti žena, 

ne spojena od djelova robota, već satkana od nota.

Zatvori vrata, ovdje i zidovi slušaju a prozori se sami otvore.

Roboti ne govore riječi kao ja.

Oni su mehanika, ja sam biće koje osjeća.

Možeš mi vjerovati. Nisam kao oni.

Iako ovo odjelo govori drugačije.

Ja sam ti prijatelj, neću te povrjediti.

Samo me pusti iz ove sobe i vjeruj mi.

Zapamti, sve što sam ti rekla.

Čuvaj se robota u obliku čovjeka.

Poslali su me iz godina koje dolaze.

Tamo klaviri ne postoje.

Zemlja je to androida, nema melodije koju sviraju dirke.

Zato u ova, a za buduća vremena, treba biti žena.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay