U tvojim očima su ptice selice

U predjelima gdje stanuješ, tu navrati samo moj san. 

I tiho se iskrade da te ne probudi.

Jer noćima ne spavaš. 

Ne zato jer san neće na oči, već zato jer želiš biti budan kad dođem.

A ne znaš u koje vrijeme, ni kog dana ću se prišunjati tvojim odajama.

Biću vjetar što zavjese zaleluja, biću dašak nade razasut po tvom uzglavlju.

Čitaću ti poeme napisane dahom mojih čežnji.

I poželjećeš da ostanem, o tako ćeš poželjeti.

A ja, kao ja, skrivenim otiscima ostaviću ti tek prašinu tragova

 po uglovima tvojih osjećanja.

Skupljaćeš te čestice i crtaćeš moje lice.

Vjetar kao moj prijatelj rasipaće prašinu sa poda tu gdje tvoj korak hoda.

I skupljaćeš na svoje dlanove tragove te iste prašine.

Zvaćeš me kroz prazne tišine.

Molićeš kiše da stanu da ne brišu tragove mojih stopa.

A ti opet znaš da sam, kao antilopa.

Da su moji tragovi nestali i prije nego je kiša mogla da ih obriše.

Zvaćeš sunce da se pomoli iza oblaka prije mraka.

Zamolićeš za još jedan budan dan, da se noću san ne svije u gnjezdo tvojih očiju.

Tvojih očiju iz kojih lete ptice selice.

Znaš da imam dušu lastavice.

I da u tvojim očima ne mogu čekati zime.

Iako dobro znam gdje u tebi stanuju topline.

Ostajaćeš budan, pospane oči ćeš razbuđivati mojim likom pred njima.

Čitaćeš listove starih novina, da ti ne pobjegnem i ovaj put.

Vratićeš vrijeme na satu, zavarati minute i kazaljke što su na tvojoj strani i o pravom vremenu ćute.

Ti znaš da možeš čitati, ali ne i pročitati kad ću tvojim odajama lutati.

Ostavićeš tvoj kaput preko vrata ormara i složićeš policu sa knjigama.

U nadi da ću u toliko i toliko sati jednu od tih knjiga čitati. 

Da ćeš čuti kako okrećem stranice.

I tada ćeš sasvim budan biti preda mnom i gledati me u lice.

I pitaćeš me sva ona pitanja na koje odgovore već znaš, ali ih želiš čuti dok me u oči gledaš.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay