Vjeruj

Stojim i gledam u pravcu gdje vatra još gori.

Tražim način da pronađem put gdje su naši prijatelji otišli da se sakriju u ovom vremenu 

kad nigdje nije sigurno.

Naučila sam kako biti jaka. 

Od djevojke koja bi se povukla u stranu, 

postala sam djevojka koja stoji prva.

Vjerujte nema to veze sa hrabrosti niti nekim prkosom u meni.

To je zbog toga, što sam ostala jedina koja nije povrjeđena.

Prijatelji ne mogu izaći vani. Brinem o njima. 

U isto vrijeme ih njegujem, kuham i tražim hranu.

Kad svi zaspu, što je rijetkost da u isto vrijeme svi spavaju, onda se skupim u svom krevetu, 

najčešće budna gotovo cjelu noć.

Preklopim tri sata u epizodama.

O meni nema ko da brine. I to sam naučila.

Samo što sad, više niko ne traži od mene da budem sluškinja.

Ovo je mojom dobrom voljom da brinem o ljudima.

Da me sad vidi porodica koja je brinula o meni ne bi me prepoznali.

Ostavili su me kad sam ih trebala najviše.

I znaš, da me nisu ostavili da li bih bila ovo što sada jesam.

Ili je od otoga što sam sama u meni rasla snaga.

Ne, nemojte zvati prkosom.

Odbačena sam, jer nisam krv njihove krvi.

Jer sam kćerka njihovih prijatelja.

Zamolili su ih da me čuvaju.

Jer su moji roditelji bili tu za njih kad im je trebala pomoć.

A oni su obećanje dato mojim roditeljima istog dana zaboravili.

Proevla sam kod njih godine, bila sluškinja.

Pobjegla sam od njih, kad sam imala 16 godina. Otada, je prošlo 10 godina.

Nisam ni blizu onoj uplašenoj djevojčici koju su znali. 

Vidjela sam ih nekidan, Nisu me prpoznali. Ali ja njih nisam zaboravila. Urezan mi je u sjećanje svaki dio njihovih lica.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay