Čovjek kojeg znam
Soba u kojoj sam se probudila ima na sredini stol i dvije stolice.
Vidim prozor i spuštenu roletnu.
Da li je noć ili je dan?
Igra li se suton svitanja i ima li ovdje čovjeka?
Ili sam, sama među knjigama?
Podižem roletnu i osjetim sunce kako proviruje
i dodirnu mi lice njegove zrake.
U hodniku čujem korake.
Nisam sama među knjigama.
Ima ovdje tragova čovjeka, čujem mu korake izdaleka.
Neko je pustio pjesmu koju volim na gramofonu.
U kutku sobe postavljena je telefonska govornica.
Gledam se u ogledalo i tražim napisanu poruku.
Filmska recenzija u mojim mislima.
Album fotografija stoji pored kreveta.
Koraci zastaju pred vratima.
Ključ otključava i otvaraju se vrata.
Otkucaji sata ravnomjerni su otkucajima mog srca.
Vidim u mraku obrise lica, čovjeka kojeg znam.
U oči ga gledam.
Kaže mi zažmiri to što osjetiš na obrazima to su leptiri.
Otvori oči i vidi pčelu kako pleše sa cvjetom.
Znaćeš, da nisi sama među knjigama.
Ti si vila, među ljudima.
Zvoni telefon, podižem slušalicu sa druge strane je on i priča sa mnom.
Kako je moguće da stojiš pred vratima i da si sa druge strane slušalice.
Otkrij sama, vilo među knjigama.
Idi sad do ogledala, tražila si poruku.
Skini okvir i tu ti je napisana poruka na vilinskom.
Lome, mel aive, elda i elena.
( Suton ljubavi, mala ptico od zvjezda, zvjezdana)
P.S. Elendil
(Vilin prijatelj)
Kako znaš jezik vila?
Ti si me naučila.
Vidim te prvi put, ali te znam.
Sreli smo se u tvom svijetu vila.
I tad si se krila od ljudi.
Zašto sam sad ovdje u sobi?
Čuvam te.
Od koga?
Od ljudi.
Ti si čudo koje nam treba.
Ovdje si na sigurnom i to je sad tvoj dom.
Spuštam slušalicu.
On ulazi u sobu, sjeda za sto, sjedam i ja i gledam ga.
Treba mi sloboda, da moja krila lete.
Ne mogu ja biti među zidovima.
Ti možeš otići i vratiti se kad god želiš.
I ti to znaš.
Ali ostani jer nam trebaš.
Trebam na neko ko će poslati među ljude knjige i zvjezdanu prašinu.
Ti si ta koja zna puteve od sna.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar