Priča mi on

Otvorio je prozor i gledao kako jutro razgovara sa suncem.

Naslonio se na okno prozora i ispijao kafu. 

Tražio je u romanu svojih dana neku skrivenu rečenicu. 

Htio je da mu otkrije tu tajnu o kojoj je slušao.

Često puta bi je zaboravio, spakovao u kofer sjećanja.

I sad kad mu treba ta rečenica, sakrila se gdje je njoj milo.

Nije on želio da se zatvori u tu sobu koja ima divan pogled na ulicu 

i koja je sačuvala sve njegove neprospavane noći.

Pričao je on tim zidovima i golubovima na krovovima svoje besane dane.

Čitao je knjige i slagao na jednu stranu pročitane, a na drugu one koje tek treba čitati.

Danas mu se ne ide vani, provešće dan u toj sobi što je ispisala pisma 

koja još u kovertama stoje i gledaju prema vratima. 

Traže da se stavi markica i pošalje na adresu. Pošta mu je daleko. 

On je ta pisma dostavio u svojim mislima.

Čak su i pročitana i on odgovore na ista već zna.

Nekad, se osjeća kao pisac, kao pjesnik koji stihove piše na papirima koje je reicklirao.

nekad se na tim papirima pronađu tragovi davno napisanih članka iz novina. 

Rustikalne su njegove želje, tako i stihovi.

Ne ide on u ovo moderno vrijeme koje je odavno korak sa stvarnošću prestalo da prati.

Šta i kad izađe vani, pa vidi kako se svijet zadubio u staklene ekrane.

S kim da razgovara o svojoj poeziji.

Njega bi eto kao čudaka gledali.

Još kad bi im rekao da je napisao pisama da bi poštari iz cjele zemlje imali 

mjesecima da raznose ta ista pisma.

Tu bi im te čudak bio.

Ovako, navikao je on da živi kao autsajder u svijetu sa ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay