Aranžiram, režiram i biram da sviram...
Noć i koraci, otkrili se oblaci, kao mamci što kišu donose, note zrakom frekvenciju prenose.
Čujem zvuk pjesme kako dolazi, iz nekih ulica dalekih...
Odlazim tamo, jer pjesma i ja se znamo.
Muzika...gitare, bubnjevi i pojačalo. Na pojačalu nacrtani suncokreti, vidim ih i na gitari.
Iz koje li je galaksije poslan ovaj znak na planetu zemlju, sad znam, ovdje biti trebam.
Čujem zvuk pjesme kako dolazi, iz nekih ulica dalekih...
Odlazim tamo, jer pjesma i ja se znamo.
Muzika...gitare, bubnjevi i pojačalo. Na pojačalu nacrtani suncokreti, vidim ih i na gitari.
Iz koje li je galaksije poslan ovaj znak na planetu zemlju, sad znam, ovdje biti trebam.
Pogledam ka nebu mjesec izgleda kao velika sijalica, tu na zemlji ljudska lica.
Odavno se spustio mrak, pjesma putuje do ljudi. Gledam kako vođa benda poziva ljude da se pridruže. Na trenutak su zastali, a onda su krenuli ka pozornici.
Rekoh: Ovaj čovjek je pokrenuo ljude, vide u njegovim riječima dobrotu i energiju koja šalje dobre vibracije. Na trenutak mi je sve djelovalo kao jedna scena gdje se režira film po scenariju koji se piše u trenutku. Ostavili su uloge izvan podija gdje se nalaze. Isključili su se iz virtualnog svijeta i uključili u stvarni. Dozvolili su sebi da to vrijeme koje teče na satu, budu sretni, pjevaju i plešu.
U tom trenutku ništa nije važno, osim toga da note doputuju do našeg bića.
Oslobođen si svih onih nakupina koje su bile u tebi do tog trenutka.
Raspršile se sa dlanova oslobode okova. Donosi li sreću potkova?
Sreća je u nama...
Gledam ljude, svako ima svoju priču, neku svoju sreću kojoj teži, neki dio sebe od kog bježi.
Svi oni osjete na njima znane načine tekstove, melodije.
Niko od nas isti nije, a svi pod istim nebom stojimo. Nekad se bojimo, nekad hrabro idemo.
Vjerujemo, zastanemo, plešemo, odustanemo i krenemo.
Svaki segment te večeri imao je svoju poruku. Nisam ih pisala na papiru, već sam ih osjetila i prenijela u memoriju. Jednog dana biće to sjećanje, na polici knjiga, jedan trenutak u vremenu koji te može pokrenuti na put kojim želiš ići.
Čuli smo poruke svako će ih ponijeti sa sobom, pitanje je hoćemo li ih pročitati u naša četiri zida?
Ili ćemo po završetku koncerta kad se skloni pozornica istog trenutka zaboraviti ono što smo čuli i gdje smo bili? Možda smo ih duboko u sebe skrili, da ih ne bi tražili?
Ili ipak ne? Šta ako ih otvorimo i razumijemo riječi i slike nastale dok su nam noge plesale i ruke ka nebu podignute bile?
Kad dođeš u četiri zida iz uvoda izvučeš retrospektivu, pronađeš odlutalu živu
i pokreneš perspektivu. Slažeš osjećaje na razbacanim poljima i praviš tehnikom origami jednog leptira.
A onda tog leptira u cvijet pretvoriš, ako si cvijet ne možeš da letiš.
Pokušaj da se sjetiš, jer ti znaš da latice mogu da lete. Kad se sve ispreplete i note na vjetru odlete
a nas ljude podsjete da su hemijske reakcije, dovele do transformacije.
Pomješaju se u nama poput elemenata nekoliko segmenata i postanu dio momenta.
Momenti uredno složeni, mi staloženi, slojevima obloženi i skriveni.
Postanemo sebi sami zarobljeni, oslobođeni, zalutali, jedni su pjevali dok su drugi ćutali.
Onda su oni ćutali, a ovi su pjevali...
Ne znam ko pjesmu ovu izvodi, znam da se samo često puta riječ ljubav u tekstu navodi.
Znam da u sebi imam te pjesme riječi i želim je reći. Na žicama trzalica stoji, taktove broji da ih u smislenu cjelinu spoji, u melodiju pretvori. Aranžiram, režiram i biram da sviram.
Na riječi se nadovezujem i korigujem, kad poželim reagujem tu iza scene nekad su potrebne izmjene.
Pojačaj ozvučenje, smanji mikrofoniju, razbij monotoniju dodaj ljepotu, nasmij se životu.
Dopiši neku svoju notu u redove gdje pišeš taktove, izbaci rokove, oni čine okove.
Ne planiraj, jer revoltiraš kad dane sortiraš, pa im neki red daš, plan imaš.
Izuzmeš li plan, biće ti ljepši dan. Sanjaj po želji i osjećaju, neka snovi jedini znaju ko su.
Ne kaži ih drugima jer svako svoje ima, kad se sudare postanu meteori i ne znaš koji su onda snovi izuzetno tvoji.
Tu sam još uvijek na koncertu stojim slušam kako pjesme se nižu i teku minute,
u meni ponekad ćute sati, voljela bih znati ko ih u san prati, pa ih meni vrati.
Dozvoli mi muziko, znam da je neko rekao, kako je baš ovu pjesmu čekao.
Nije plakao kad mu je svaki stih dušu dotakao. Ne, smijao se poput djeteta koje se krije u noći ispod kreveta.
Možda neko biće čudno ima, razmišljam, a gitaru na pozornici gitarista štima.
Zaplete prstima po žicama prenese ka nama, da je svijetlost ponekad tama, da je tama ponekad svijetlost čovječe ti si rijetkost.
Završava još jedan koncert u nizu, taj je jedinstven i nema reprizu.
Bili daleko od sebe samih ili blizu, ne živite po određenom nizu, već po svom osjećaju, neka vam vaši snovi ostvarenje svoje obećaju.
Jer ljudi su čuda koja postoje, samo im daj prave boje, oni će na platnu nacrtati najljepše odraze duše svoje.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Svirajte po taktovima vaše duše jer dolaze jesenje kiše, a tada, tada lišće nove priče piše.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Rekoh: Ovaj čovjek je pokrenuo ljude, vide u njegovim riječima dobrotu i energiju koja šalje dobre vibracije. Na trenutak mi je sve djelovalo kao jedna scena gdje se režira film po scenariju koji se piše u trenutku. Ostavili su uloge izvan podija gdje se nalaze. Isključili su se iz virtualnog svijeta i uključili u stvarni. Dozvolili su sebi da to vrijeme koje teče na satu, budu sretni, pjevaju i plešu.
U tom trenutku ništa nije važno, osim toga da note doputuju do našeg bića.
Oslobođen si svih onih nakupina koje su bile u tebi do tog trenutka.
Raspršile se sa dlanova oslobode okova. Donosi li sreću potkova?
Sreća je u nama...
Gledam ljude, svako ima svoju priču, neku svoju sreću kojoj teži, neki dio sebe od kog bježi.
Svi oni osjete na njima znane načine tekstove, melodije.
Niko od nas isti nije, a svi pod istim nebom stojimo. Nekad se bojimo, nekad hrabro idemo.
Vjerujemo, zastanemo, plešemo, odustanemo i krenemo.
Svaki segment te večeri imao je svoju poruku. Nisam ih pisala na papiru, već sam ih osjetila i prenijela u memoriju. Jednog dana biće to sjećanje, na polici knjiga, jedan trenutak u vremenu koji te može pokrenuti na put kojim želiš ići.
Čuli smo poruke svako će ih ponijeti sa sobom, pitanje je hoćemo li ih pročitati u naša četiri zida?
Ili ćemo po završetku koncerta kad se skloni pozornica istog trenutka zaboraviti ono što smo čuli i gdje smo bili? Možda smo ih duboko u sebe skrili, da ih ne bi tražili?
Ili ipak ne? Šta ako ih otvorimo i razumijemo riječi i slike nastale dok su nam noge plesale i ruke ka nebu podignute bile?
Kad dođeš u četiri zida iz uvoda izvučeš retrospektivu, pronađeš odlutalu živu
i pokreneš perspektivu. Slažeš osjećaje na razbacanim poljima i praviš tehnikom origami jednog leptira.
A onda tog leptira u cvijet pretvoriš, ako si cvijet ne možeš da letiš.
Pokušaj da se sjetiš, jer ti znaš da latice mogu da lete. Kad se sve ispreplete i note na vjetru odlete
a nas ljude podsjete da su hemijske reakcije, dovele do transformacije.
Pomješaju se u nama poput elemenata nekoliko segmenata i postanu dio momenta.
Momenti uredno složeni, mi staloženi, slojevima obloženi i skriveni.
Postanemo sebi sami zarobljeni, oslobođeni, zalutali, jedni su pjevali dok su drugi ćutali.
Onda su oni ćutali, a ovi su pjevali...
Ne znam ko pjesmu ovu izvodi, znam da se samo često puta riječ ljubav u tekstu navodi.
Znam da u sebi imam te pjesme riječi i želim je reći. Na žicama trzalica stoji, taktove broji da ih u smislenu cjelinu spoji, u melodiju pretvori. Aranžiram, režiram i biram da sviram.
Na riječi se nadovezujem i korigujem, kad poželim reagujem tu iza scene nekad su potrebne izmjene.
Pojačaj ozvučenje, smanji mikrofoniju, razbij monotoniju dodaj ljepotu, nasmij se životu.
Dopiši neku svoju notu u redove gdje pišeš taktove, izbaci rokove, oni čine okove.
Ne planiraj, jer revoltiraš kad dane sortiraš, pa im neki red daš, plan imaš.
Izuzmeš li plan, biće ti ljepši dan. Sanjaj po želji i osjećaju, neka snovi jedini znaju ko su.
Ne kaži ih drugima jer svako svoje ima, kad se sudare postanu meteori i ne znaš koji su onda snovi izuzetno tvoji.
Tu sam još uvijek na koncertu stojim slušam kako pjesme se nižu i teku minute,
u meni ponekad ćute sati, voljela bih znati ko ih u san prati, pa ih meni vrati.
Dozvoli mi muziko, znam da je neko rekao, kako je baš ovu pjesmu čekao.
Nije plakao kad mu je svaki stih dušu dotakao. Ne, smijao se poput djeteta koje se krije u noći ispod kreveta.
Možda neko biće čudno ima, razmišljam, a gitaru na pozornici gitarista štima.
Zaplete prstima po žicama prenese ka nama, da je svijetlost ponekad tama, da je tama ponekad svijetlost čovječe ti si rijetkost.
Završava još jedan koncert u nizu, taj je jedinstven i nema reprizu.
Bili daleko od sebe samih ili blizu, ne živite po određenom nizu, već po svom osjećaju, neka vam vaši snovi ostvarenje svoje obećaju.
Jer ljudi su čuda koja postoje, samo im daj prave boje, oni će na platnu nacrtati najljepše odraze duše svoje.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Svirajte po taktovima vaše duše jer dolaze jesenje kiše, a tada, tada lišće nove priče piše.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar