Noć prisluškuje, pazi da te ne čuje...
Olovkom pišemo po koži sve što se u nama taloži.
Tankim slojem obloži, odmota i otkotrlja onako zbilja...
Trake motam poput klupka, lagano se odmotaju, neku nježnost imaju.
Iz kutije uzimam sijalice, spajam ih na kablove, ostavljam tragove.
Da me noć ne čuje, često prisluškuje...
Mogu jednog dana da sačuvam riječi na usnama i ostavim poruku, bez poruke.
Ispisanu na praznom listu bez ijedne riječi neko će znati šta sam htjela reći.
Hladan zrak, okupirao mrak prije nekoliko trenutaka bio je dan.
Proći ću kroz sve zapetljane ulice i ostaviti da svijetle sijalice.
Ali neću otkriti svoje lice...
Nema straha u meni, vjerna sam svojoj sjeni. Učaureni trenuci, kao smotuljci od papira, zbilja...
U tim smotuljcima poput fišeka sjemenke suncokreta. Nema konekcije, ni projekcije na filmskoj traci.
Višeslojni materijali od njih sam sazdana, različiti formati mogu stati i postati naše biće.
Rotirajući zatvarači, sortirajući posmatrači, idem hrabro otima se od uzdaha poneki dio straha, što bijaše skriven u meni, ja ostadoh vjerna svojoj sjeni.
Šta ovi dlanovi mogu reći, dok sijalice spajam, šta ispisani redovi na koži mogu mene naučiti, trebam se kretati ne smijem stati.
Ako stanem onda ću osjećati, to nije opcija ne ide u krug proporcija koje su uvijek skrivene ali sastavnice kompozicije. Zapravo znam, previše osjećam pa sva ta osjećanja stavim u knjigu do sljedećeg čitanja. Sakrijem je na polici gdje su klasici, ostavim je u portirnici gdje spavaju romantici.
Ostavim poruku u izgubljeno - nađeno pročitaće neko slučajno.
Suze uzimam na dlan stavljam ni jednu ne izostavljam, pa krenu iz dlanova tijesan prostor za vodu koja teče, o kako je hladno ovo veče.
U meni neka toplina ima, opire se i kaže nije ti zima.
Šta ako nestane struje i noć me čuje?!
Iza ugla strah proviruje, tako me dobro poznaje, za svaki slučaj ostaje.
Onda se nasmijem, a osmijeh krijem, neka strah u pobjedu povjeruje, dok proviruje, moje biće miruje i vjeruje.
Noćas će cijeli grad biti ispunjen sa sijalicama i vidjeću sreću na ljudskim licima.
Ostaviću tragove, neću ih uslikati fotoaparatom, jer zalediću trenutak u vremenu.
Neću ih snimati kamerom pa pustiti traku da teče, zapisaću ovo veče.
Zapisaću ga kao hroničar na hartiji i spakovati, neko će pročitati, možda će onda znati kako ljubav među ljude da se vrati. Sad, sad idem ne smijem stajati, ne zato jer bih mogla odustati, već trebam sijalice spajati, a ova noć neće vječno trajati.
Prolazim kroz hodnike, da li se to iz mog bića otkrivaju, otkrića.
Kroz vremenske zone noć lagano tone u san.
Granični meridijani kreni i stani, Zemlja pravi puni krug, nulta tačka i šta sad?
Sat ide unaprijed, pa ide unazad. Kako li ja sad mogu znati koliko je na mom satu sati?
Kad vrijeme čas ide naprijed, čas se unazad vrati.
Zavrni sijalicu okreni je kao kazaljke možda onda bude tačne vremenske naznake.
Čuješ li moje korake, tihi su, ali jasni, kasni su sati.
U isto vrijeme na nekom drugom kraju planete ptice na jug lete.
Moje biće snažno osjeća i zove da se vrate proljeća, ovdje u ulici lete listovi sa drveća, sve na jesen podsjeća.
Padaju po meni kao pečat uspomeni u noći velveta.
Idem sama, neko me čuva, osjećam tu je, noć prisluškuje...
Pazi da te ne čuje...
Hvala ti što pomažeš, meni potpunom strancu u noći velveta, iznad nas toliko planeta i nije da me uhvatila sjeta pa oko mene i u meni šeta.
Već je meni nekako s' jeseni sve na ljubav miriše, voljela bi da se u ljudima zapiše da vole više.
Padaju kiše, sunce nas obraduje, svako nešto priželjkuje i očekuje, i nije da nije moguće reći će.
Vjerujem da ne pretjerujem, kad sanjam i svijetlost dostavljam dok sijalice ovim gradom postavljam.
Jer znam, niko ne treba biti sam neka sam sanjalica, volim vidjeti sretna lica i zagrljene ljude.
Jesen listove prosipa kao tepih s' pregršt boja, ista je želja tvoja i moja čovječe, da je ljubav u svima, ova noć velveta u sebi to ima...
Ako (dok priču čitate) sebe pitate, a odgovore ne znate potražite sijalice što postavih i svakom od Vas poruku ostavih. Možda u ovom trenutku dok pišem imate osmijeh na licu, možda suze idu niz lice. Sjećanja vas prate u kasne sate, ljubav tražite ili je imate, a ne znate, jer ne vidite da pored Vas prolazi i da ste se već sreli s' nekom dušom i Vaša duša je to osjetila. Sve u Vama i oko Vas se pokreće jednako kako se kazaljka na satu okreće. Ljudi sebi dozvolite da volite i sretni budite.
Kad ide, i kad ne ide, čovjeku da vjeruje u ljubav uvijek nada ostaje.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Autor teksta: Miilena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Tankim slojem obloži, odmota i otkotrlja onako zbilja...
Trake motam poput klupka, lagano se odmotaju, neku nježnost imaju.
Iz kutije uzimam sijalice, spajam ih na kablove, ostavljam tragove.
Da me noć ne čuje, često prisluškuje...
Mogu jednog dana da sačuvam riječi na usnama i ostavim poruku, bez poruke.
Ispisanu na praznom listu bez ijedne riječi neko će znati šta sam htjela reći.
Hladan zrak, okupirao mrak prije nekoliko trenutaka bio je dan.
Proći ću kroz sve zapetljane ulice i ostaviti da svijetle sijalice.
Ali neću otkriti svoje lice...
Nema straha u meni, vjerna sam svojoj sjeni. Učaureni trenuci, kao smotuljci od papira, zbilja...
U tim smotuljcima poput fišeka sjemenke suncokreta. Nema konekcije, ni projekcije na filmskoj traci.
Višeslojni materijali od njih sam sazdana, različiti formati mogu stati i postati naše biće.
Rotirajući zatvarači, sortirajući posmatrači, idem hrabro otima se od uzdaha poneki dio straha, što bijaše skriven u meni, ja ostadoh vjerna svojoj sjeni.
Šta ovi dlanovi mogu reći, dok sijalice spajam, šta ispisani redovi na koži mogu mene naučiti, trebam se kretati ne smijem stati.
Ako stanem onda ću osjećati, to nije opcija ne ide u krug proporcija koje su uvijek skrivene ali sastavnice kompozicije. Zapravo znam, previše osjećam pa sva ta osjećanja stavim u knjigu do sljedećeg čitanja. Sakrijem je na polici gdje su klasici, ostavim je u portirnici gdje spavaju romantici.
Ostavim poruku u izgubljeno - nađeno pročitaće neko slučajno.
Suze uzimam na dlan stavljam ni jednu ne izostavljam, pa krenu iz dlanova tijesan prostor za vodu koja teče, o kako je hladno ovo veče.
U meni neka toplina ima, opire se i kaže nije ti zima.
Šta ako nestane struje i noć me čuje?!
Iza ugla strah proviruje, tako me dobro poznaje, za svaki slučaj ostaje.
Onda se nasmijem, a osmijeh krijem, neka strah u pobjedu povjeruje, dok proviruje, moje biće miruje i vjeruje.
Noćas će cijeli grad biti ispunjen sa sijalicama i vidjeću sreću na ljudskim licima.
Ostaviću tragove, neću ih uslikati fotoaparatom, jer zalediću trenutak u vremenu.
Neću ih snimati kamerom pa pustiti traku da teče, zapisaću ovo veče.
Zapisaću ga kao hroničar na hartiji i spakovati, neko će pročitati, možda će onda znati kako ljubav među ljude da se vrati. Sad, sad idem ne smijem stajati, ne zato jer bih mogla odustati, već trebam sijalice spajati, a ova noć neće vječno trajati.
Prolazim kroz hodnike, da li se to iz mog bića otkrivaju, otkrića.
Kroz vremenske zone noć lagano tone u san.
Granični meridijani kreni i stani, Zemlja pravi puni krug, nulta tačka i šta sad?
Sat ide unaprijed, pa ide unazad. Kako li ja sad mogu znati koliko je na mom satu sati?
Kad vrijeme čas ide naprijed, čas se unazad vrati.
Zavrni sijalicu okreni je kao kazaljke možda onda bude tačne vremenske naznake.
Čuješ li moje korake, tihi su, ali jasni, kasni su sati.
U isto vrijeme na nekom drugom kraju planete ptice na jug lete.
Moje biće snažno osjeća i zove da se vrate proljeća, ovdje u ulici lete listovi sa drveća, sve na jesen podsjeća.
Padaju po meni kao pečat uspomeni u noći velveta.
Idem sama, neko me čuva, osjećam tu je, noć prisluškuje...
Pazi da te ne čuje...
Hvala ti što pomažeš, meni potpunom strancu u noći velveta, iznad nas toliko planeta i nije da me uhvatila sjeta pa oko mene i u meni šeta.
Već je meni nekako s' jeseni sve na ljubav miriše, voljela bi da se u ljudima zapiše da vole više.
Padaju kiše, sunce nas obraduje, svako nešto priželjkuje i očekuje, i nije da nije moguće reći će.
Vjerujem da ne pretjerujem, kad sanjam i svijetlost dostavljam dok sijalice ovim gradom postavljam.
Jer znam, niko ne treba biti sam neka sam sanjalica, volim vidjeti sretna lica i zagrljene ljude.
Jesen listove prosipa kao tepih s' pregršt boja, ista je želja tvoja i moja čovječe, da je ljubav u svima, ova noć velveta u sebi to ima...
Ako (dok priču čitate) sebe pitate, a odgovore ne znate potražite sijalice što postavih i svakom od Vas poruku ostavih. Možda u ovom trenutku dok pišem imate osmijeh na licu, možda suze idu niz lice. Sjećanja vas prate u kasne sate, ljubav tražite ili je imate, a ne znate, jer ne vidite da pored Vas prolazi i da ste se već sreli s' nekom dušom i Vaša duša je to osjetila. Sve u Vama i oko Vas se pokreće jednako kako se kazaljka na satu okreće. Ljudi sebi dozvolite da volite i sretni budite.
Kad ide, i kad ne ide, čovjeku da vjeruje u ljubav uvijek nada ostaje.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Autor teksta: Miilena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar