Sjedi na stolicu, otvori u ormaru treću policu ... šta vidiš?
Kad se spuste zavjese i glumci ostave kostime, po praznom pozorištu razliju se tišine.
Šaptači izdvoje uloge i neko ime. Ja nemam ništa s' tim.
Ti si kreator ovog stripa i pišeš u onom oblaku iznad skica šta govore ta nacrtana lica.
Kad te kostime ostave na ofingere, dođi pogledaj u zabavnom parku ringišpile.
Pazi... u ruci imam žeton, kad ti ga predam ti krećeš u igru, ja gledam.
Čovječe u željeznom oklopu, imaš li dovoljno štitova, poznaješ li bar jednu od svojih uloga?
Sad je vrijeme da ih izvedeš na scenu, pazi prizor se mijenja u trenu!
Polaziš, do telefonske govornice dolaziš, vidiš zapisan broj telefona, ukucaš brojeve, čuješ zvuk, čekaš da se javi neko s' druge strane.
Nepoznat glas, u poznatom okruženju govori u najboljoj namjeri, s' te tačke se pomjeri, sad idi i ne zastaj, ne okreći se čak i kad čuješ moje korake kako te prate, ne dozvoli da te oni na početak vrate.
Do svijetlosti dolaziš, već u mislima kroz lasere prolaziš.
Snop fotona koji ne miruju, kružno lijevo i desno, tražiš sredinu, niz lice idu kapljice znoja, ne to nije paranoja, to je odbrana tvoja. Strah izlazi na površinu, obriši tminu.
Skupi dugmad koja pada pred tobom, ponesi ih sa sobom.
Ja i dalje nemam ništa s' tim...
Poželiš potrčati, a onda stati ne želiš da te moje biće prati.
Opireš se snagom uma, svim uputama mojim. Jesi siguran da i dalje iza tebe stojim?
Uzimaš vodu iz fontane, umivaš lice, skloniš ruke i gledaš da mene u vidnom polju nemaš.
Znam, ne uspijevaš, još uvijek sam tu, budan si vjeruj mi, moje prisustvo ne pripisuj snu.
Svaki tvoj potez, za mene je oprez, stavi zarez, ne upisuj upitnike ni uzvičnike, brišem ti iz navike tvoju rubriku zvanu fonetika.
Nisam u liku uličnog umjetnika, mjesto artikulacije se mijenja različita su ti viđenja.
Ne, još nije vrijeme da ti kažem: Doviđenja.
Ne obraćaj pažnju na sve riječi koje ću ti reći, ponekad se neke pruge i bez rampe trebaju prijeći.
Dolazi voz sljedeći, želiš putovati, nije ovo vrijeme, kad se ispod neba može stanovati.
Možeš nekoliko noći prespavati, imaš dugo hodati.
Nebo zna biti vedro, zna biti i tmurno iz oblaka kišu pustiti, čuvaj te trenutke nemoj ih propustiti.
Neka se kapi kiše slivaju niz lice tvoje, osjetićeš slobodu kad strahovi odu. Dugme po dugme uzimaš, odgovornost preuzimaš, jednostavan si i osim te torbe preko ramena ništa više nemaš. To nije baš tako, jer u tebi ima toliko toga, pusti da sloboda nađe put do bića tvoga.
Na pragu si otkrića.
Uključi projektor i reflektor izlistaj fotografije, sjedi na stolicu, otvori u tom ormaru treću policu.
U njoj vidiš sve što skrivaš, pa se maskama pokrivaš, sad ti čudno da ih nemaš.
Budi se zašto drijemaš? Budan si, sam nisi.
Prvo treba da mi obećaš, da ćeš željeti da se sjećaš?
Da opet nećeš zatrpati u najdubljem dijelu svog bića ono što osjećaš i pretvarati se da to ne poznaješ i nemaš.
Govorim ti, jer vidim da se na ćutanje spremaš.
Znaš li na ovoj slici tu djevojku, imaš li prema njoj emociju neku?
Slobodno pusti tim suzama izlaz kroz tvoje oči, čovjek si u redu je da suze u tebi postoje.
Imaš ti i osmijeh u uglu usana, lijepa su ti na tu djevojku sjećanja, sad ti govorim nema putovanja kroz vrijeme, a volio bi vidjeti oči njene.
Ne živi kroz uspomene, njih se sjećaj, ali im se ne vraćaj, sebi obećaj.
U tebi je čudan osjećaj koji se otima i lagano preuzima sve tvoje pore, u tebi se dva vuka bore.
Jedan traži izlaz, drugi izgovore za stare razloge.
Vrijeme je da se jednom od njih vrata zatvore.
Svu dugmad koju si skupio prišij iglom i koncem, spoji šavovima, sve što u tebi rašiveno ima.
Ubaci žeton, odigraj partiju pikada, pazi jedan vuk je na slobodi i polako ti se prikrada.
U centar mete strijelice lete. Pored tebe sjedi ta djevojka i iglama džemper plete.
Jesen je, zima uskoro dolazi, djevojka koju voliš želi da ti džemper pokloni.
Pletenje je disciplina stroga, jedino djevojka ta put do tvoga srca zna.
S' razlogom sam je ovdje dovela. U svakom bodu upletena jedna uspomena. Koliko džemper ima bodova toliko je u tebi kodova. Dešifrujem i zapisujem, tek sad vidim koliko te poznajem i ne poznajem, priznajem da si neko koliko god bio blizu, veoma daleko.
Ove kocke od betona na ulici te sjećaju na vrijeme kad se djeca škole igraju i kredom polja nacrtaju.
Prošlo je to vrijeme...
Ovog trena ti biraš kojim putem poći. Odlazi ona u tebi sve lagano tone.
Ostani pri svome, koliko god da te lome osjećanja, vjeruj vidjećeš je, jednog dana.
Ako sebi nisi ono što si, kako ćeš njoj biti?
Iza tebe su godine hronike i čiste melanholike.
Ja nemam ništa s' tim...
Okreći se ukrug zatvorenih očiju, zavrti se, otvori oči i vrati se.
U pozorištu gledaš predstavu, pored tebe ona sjedi, ti u džemperu koji ti je ona isplela.
Pitaš se kako sam te u trenu kroz svijest tvoju provela i odjednom si tu, gledaš njene oči i nju.
Ne pripisuj to snu, već prstima stvarnost dotakni.
Želio si da se sjećaš zato opet ljubav osjećaš, a za uspomenu žeton u ruci kao dokaz imaš.
Kad glumci ostave kostime i razliju se po pozorištu tišine, tad ću dozvati tvoje ime, ti nećeš znati ko te zove, ko te prati, da ti sve ono lijepo u tebi vrati.
Sad si čovjek svoj, uvijek okreni broj i poslušaj glas s' druge strane, jedan žeton uvijek poput dugmeta može na dlan da ti stane, budi sretan i uvijek s' ljubavlju živi dane.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Šaptači izdvoje uloge i neko ime. Ja nemam ništa s' tim.
Ti si kreator ovog stripa i pišeš u onom oblaku iznad skica šta govore ta nacrtana lica.
Kad te kostime ostave na ofingere, dođi pogledaj u zabavnom parku ringišpile.
Pazi... u ruci imam žeton, kad ti ga predam ti krećeš u igru, ja gledam.
Čovječe u željeznom oklopu, imaš li dovoljno štitova, poznaješ li bar jednu od svojih uloga?
Sad je vrijeme da ih izvedeš na scenu, pazi prizor se mijenja u trenu!
Polaziš, do telefonske govornice dolaziš, vidiš zapisan broj telefona, ukucaš brojeve, čuješ zvuk, čekaš da se javi neko s' druge strane.
Nepoznat glas, u poznatom okruženju govori u najboljoj namjeri, s' te tačke se pomjeri, sad idi i ne zastaj, ne okreći se čak i kad čuješ moje korake kako te prate, ne dozvoli da te oni na početak vrate.
Do svijetlosti dolaziš, već u mislima kroz lasere prolaziš.
Snop fotona koji ne miruju, kružno lijevo i desno, tražiš sredinu, niz lice idu kapljice znoja, ne to nije paranoja, to je odbrana tvoja. Strah izlazi na površinu, obriši tminu.
Skupi dugmad koja pada pred tobom, ponesi ih sa sobom.
Ja i dalje nemam ništa s' tim...
Poželiš potrčati, a onda stati ne želiš da te moje biće prati.
Opireš se snagom uma, svim uputama mojim. Jesi siguran da i dalje iza tebe stojim?
Uzimaš vodu iz fontane, umivaš lice, skloniš ruke i gledaš da mene u vidnom polju nemaš.
Znam, ne uspijevaš, još uvijek sam tu, budan si vjeruj mi, moje prisustvo ne pripisuj snu.
Svaki tvoj potez, za mene je oprez, stavi zarez, ne upisuj upitnike ni uzvičnike, brišem ti iz navike tvoju rubriku zvanu fonetika.
Nisam u liku uličnog umjetnika, mjesto artikulacije se mijenja različita su ti viđenja.
Ne, još nije vrijeme da ti kažem: Doviđenja.
Ne obraćaj pažnju na sve riječi koje ću ti reći, ponekad se neke pruge i bez rampe trebaju prijeći.
Dolazi voz sljedeći, želiš putovati, nije ovo vrijeme, kad se ispod neba može stanovati.
Možeš nekoliko noći prespavati, imaš dugo hodati.
Nebo zna biti vedro, zna biti i tmurno iz oblaka kišu pustiti, čuvaj te trenutke nemoj ih propustiti.
Neka se kapi kiše slivaju niz lice tvoje, osjetićeš slobodu kad strahovi odu. Dugme po dugme uzimaš, odgovornost preuzimaš, jednostavan si i osim te torbe preko ramena ništa više nemaš. To nije baš tako, jer u tebi ima toliko toga, pusti da sloboda nađe put do bića tvoga.
Na pragu si otkrića.
Uključi projektor i reflektor izlistaj fotografije, sjedi na stolicu, otvori u tom ormaru treću policu.
U njoj vidiš sve što skrivaš, pa se maskama pokrivaš, sad ti čudno da ih nemaš.
Budi se zašto drijemaš? Budan si, sam nisi.
Prvo treba da mi obećaš, da ćeš željeti da se sjećaš?
Da opet nećeš zatrpati u najdubljem dijelu svog bića ono što osjećaš i pretvarati se da to ne poznaješ i nemaš.
Govorim ti, jer vidim da se na ćutanje spremaš.
Znaš li na ovoj slici tu djevojku, imaš li prema njoj emociju neku?
Slobodno pusti tim suzama izlaz kroz tvoje oči, čovjek si u redu je da suze u tebi postoje.
Imaš ti i osmijeh u uglu usana, lijepa su ti na tu djevojku sjećanja, sad ti govorim nema putovanja kroz vrijeme, a volio bi vidjeti oči njene.
Ne živi kroz uspomene, njih se sjećaj, ali im se ne vraćaj, sebi obećaj.
U tebi je čudan osjećaj koji se otima i lagano preuzima sve tvoje pore, u tebi se dva vuka bore.
Jedan traži izlaz, drugi izgovore za stare razloge.
Vrijeme je da se jednom od njih vrata zatvore.
Svu dugmad koju si skupio prišij iglom i koncem, spoji šavovima, sve što u tebi rašiveno ima.
Ubaci žeton, odigraj partiju pikada, pazi jedan vuk je na slobodi i polako ti se prikrada.
U centar mete strijelice lete. Pored tebe sjedi ta djevojka i iglama džemper plete.
Jesen je, zima uskoro dolazi, djevojka koju voliš želi da ti džemper pokloni.
Pletenje je disciplina stroga, jedino djevojka ta put do tvoga srca zna.
S' razlogom sam je ovdje dovela. U svakom bodu upletena jedna uspomena. Koliko džemper ima bodova toliko je u tebi kodova. Dešifrujem i zapisujem, tek sad vidim koliko te poznajem i ne poznajem, priznajem da si neko koliko god bio blizu, veoma daleko.
Ove kocke od betona na ulici te sjećaju na vrijeme kad se djeca škole igraju i kredom polja nacrtaju.
Prošlo je to vrijeme...
Ovog trena ti biraš kojim putem poći. Odlazi ona u tebi sve lagano tone.
Ostani pri svome, koliko god da te lome osjećanja, vjeruj vidjećeš je, jednog dana.
Ako sebi nisi ono što si, kako ćeš njoj biti?
Iza tebe su godine hronike i čiste melanholike.
Ja nemam ništa s' tim...
Okreći se ukrug zatvorenih očiju, zavrti se, otvori oči i vrati se.
U pozorištu gledaš predstavu, pored tebe ona sjedi, ti u džemperu koji ti je ona isplela.
Pitaš se kako sam te u trenu kroz svijest tvoju provela i odjednom si tu, gledaš njene oči i nju.
Ne pripisuj to snu, već prstima stvarnost dotakni.
Želio si da se sjećaš zato opet ljubav osjećaš, a za uspomenu žeton u ruci kao dokaz imaš.
Kad glumci ostave kostime i razliju se po pozorištu tišine, tad ću dozvati tvoje ime, ti nećeš znati ko te zove, ko te prati, da ti sve ono lijepo u tebi vrati.
Sad si čovjek svoj, uvijek okreni broj i poslušaj glas s' druge strane, jedan žeton uvijek poput dugmeta može na dlan da ti stane, budi sretan i uvijek s' ljubavlju živi dane.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar