Ti si sve ono čemu težim, i sve ono od čega bježim

Sjedio je za stolom, sjećam se njegovog lika.
Iza njega na zidu bila je umjetnička slika s' potpisom nepoznatog autora...
U njegovim rukama bas gitara...
Svirao je i pjevao, stihovima dušu dirao.
On emocije na licu nije imao. Ali njegov glas...njegov glas je bio...nešto što treba čuti.
U tom glasu bilo je tuge, sreće, misterija...
Nosio je zimsku kapu, imao dugu kosu i bradu, zalutao u ovom gradu.
Njegove oči pričaju, priču.
Pogled upućen u daljinu, njegove usne na razgovor zovu tišinu.
On vidi nju, kako prolazi kroz prostorije i kako se smije... davno prije...
Ljudske riječi ga se ne tiču, više ga ne dotiču. Kroz njegove misli rijeke sjećanja protiču.
Onda im zaustavi tok, čaj ispije, on se ne smije, osmijeh u sebi krije.
Kažu, ne razgovara često s' ljudima. Svako jutro je tu, sjedi za stolom i gleda kroz prozor.
Popije čaj i odsvira poneku pjesmu. Kažu da je kantautor.
Da je prije putovao sa bendom u kombiju iz 70-ih. Bio je hippy u toj ekipi.
Onda je jednog dana ostavio pozornice, spakovao stvari i otišao.
Lutao i ćutao, kroz pjesme na papiru pričao.
Ovdje je već neko vrijeme, kad poželi on krene.
Rekli su da je to zbog jedne žene.
Sve što prema njoj osjeća, on na bas gitari naštima u kvartovima, svira ljubav u taktovima.
Kažu da čuva njenu sliku u novčaniku. Ide tako kroz gradove da nađe tragove, da nađe nju.
Na raskršću svojih nadanja i njenih razloga.
Ima u njemu nešto, nešto što iza tame u svijetlost plijeni, nije tu samo riječ, o voljenoj ženi.
Prišla sam za njegov sto, pitala je li slobodno.
Ćutao je, i samo glavom klimnuo potvrdno da je mjesto slobodno.
Sjela sam za sto, naručila čaj...
Ćutao je on... ćutala sam ja i sliku na zidu gledala.
Na slici vrhovi planine i potpisano od autora ime.
Gledao je u mene krajičkom oka, kao da čeka da potekne sa mojih usana riječ neka.
Nisam ovdje da te pitam zašto ćutiš, već da ćutim s' tobom.
Da na razgovor pozovem tišinu i meni odgovara kad se tišinom razgovara.
Pisala sam na papiru sljedeće riječi, kad ih pročita čekala hoće li nešto reći?
U tebi ima neka misao daleka, ona čeka da je pronađeš da iz tih kalupa izađeš.
Tvoj pogled prolazi kroz stakla, nema granice, ni stanice, ti putuješ s' pjesmom druguješ, nigdje ne stanuješ,
dan danuješ i ništa ne očekuješ. Ti jednostavno voliš i vjeruješ.
To ne piše na licu bez emocija, ali sam ih u tvojim očima vidjela.
Ne može se ništa skriti, u tvojim očima osjećaji će uvijek biti.
Pustio je riječi, i tekla je rijeka sjećanja što bila je zarobljena u njegovim mislima.
Razašila je sve šavove na dijelove, da ni trag od igle i konca ne ostade.
Bez riječi odlučila da ode, ostavila sliku koju čuvam u novčaniku i jednu poruku da obrazloži odluku.
Sve rekla, a ništa rekla nije...
Izvadio je sliku iz novčanika i rekao: volim ovu ženu, svaku njenu crtu lica, kosu njenu.
Tu njenu tvrdoglavost, njenu istrajnost, ono dijete što ima u sebi.
Onu ozbiljnu djevojku koja umije da sluša i da jednostavno sa mnom ćuti.
Ona je umjetnik, izrađuje maske, čuda njene ruke stvaraju.
Taj osmijeh koji liječi, ta haljina koju je nosila, kroz hodnike mog uma prolazi.
Znaš dok gledam kroz prozor, dok sviram i sjedim za stolom toliko je prisutna, kao da nije odsutna.
U akordima na žicama moje bas gitare, gdje god se okrenem sjećanje na nju pokrenem.
Želim da tu ljubav poreknem, ali ne mogu da je zaboravim.
Neizbrisiva i neopisiva takva je bila i ostala.
Zna li ona da bi sve njene tuge nosio sam na staze duge?
Sve njene sreće učinio bi da budu još veće?
Ali eto, ona mene neće.
Pružio je ka meni ruku i pokazao mi njenu poruku.
Pisalo je... "Ti si sve ono čemu težim, i sve ono od čega bježim!"
Ona te voli, u tebi je pronašla sve...
Zašto je onda otišla ?
Vidjela je u tebi, sve ono što ima u sebi.
Da se spoje njene tame, i tame tvoje ne bi bilo najbolje za oboje.
U ljubavi ste opstajali, jer ste nastojali zatomiti sve i vjerovati da će se stvari mijenjati.
Slični su vaši pogledi i prozori, mjesto u kom boravite, jer vi jedno drugo ne možete da zaboravite.
I tako dok se tražite, a jedno drugo ne nalazite...
Između težnji i bježanja stoje čekanja...
Pišeš stihove, sviraš, da li sa osjećajima duše tvoje rezoniraš?
Ona ti je ostavila sliku i poruku, nije ona donijela odluku, već tamo negdje čeka da joj pružiš ruku.
Kako ti sve to možeš znati?
Te noći kad ti je napisala tu rečenicu, imala je suze na licu.
Ostali su tragovi tih suza na papiru. Okreni poleđinu slike i lagano odvoji dijelove.
Vidjećeš uctrane tragove da je pronađeš.
Razdvojio je sliku na dva dijela i vidio sve gradove koje je prošao.
Grad u kom se nalazio bio je odredište.
Ovo je nemoguće...stani... ko si ti?
Ja sam sve ono čemu se teži, i sve ono od čega se bježi.
Ti...ti ne možeš biti ona.
Nemaš njeno lice, na obrazima rupice kad se nasmiješ, oči u kojim se može ogledati.
Prestani ovu igru igrati.Ne igram igre, a pogotovo kad je ljubav u pitanju.
Nije vrijeme u čekanju, niti čekanje u vremenu.
Znala sam da ćeš me pratiti, da osim mog lika na toj slici, nećeš ništa drugo vidjeti.
Htjela sam da sve gradove prođeš i baš u ovaj dođeš. Da osjetiš svoju slobodu, pronađeš tvoj put.
Svo, ovo vrijeme ti si bježala zbog mene, ne zbog sebe i nas.
Da... osjetila sam kako te drže strahovi i okovi.
Da sam ostala, ljubav bi nestala i sve ono zbog čega je nastala.
Znaš li ti šta sam sve prošao, otuđio se od ljudi, živio u tvojoj osmišljenoj zabludi?
Znam...
Ne, ne znaš, nisi bila tu, u samotnim noćima, na prstima što prebiru sjećanja po žicama.
Bila sam tu, nisi me vidio...Sretali smo se po raznim mjestima, ali nikad sa istim licima, na licu mome.
Sve piše u tvojim očima, ponekad sam ti htjela reći ko sam. Ali prećutala bi.
Svaki put izradili bi mi drugu masku, a maske su teške za nositi, vjeruj mi.
Htjela sam te zagrliti, poljubiti, ali nisu mi dozvolili.
Ko to? Osjećaji...
Lomile su i mene uspomene...
Skinula sam završnu masku sa lica, osmjehnula se i vidio je rupice na mojim obrazima, znao je da sam to ja, ona djevojka...
Stoji na zidu slika, sjećam se njegovog lika, njegovog glasa i bas gitare, njegove kose i brade, i te zimske kape tih dana...
Ovih dana... dok snjegovi padaju, moje oči, njegove gledaju.
Putuju se putevi, teži se i bježi, sve to ljubav na papiru zabilježi, sve napiše i voliš još više...
Odista, ponekad se pređu dugi putevi da se otkriju ljepote ljubavi.
Treba vremena malo da na dlanovima osjetimo ljepotu pahulje u snježnoj noći.
Da osjetimo biće koje volimo, jer ljubav nije satkana samo od ljepih dana i nije uvijek med na usnama. Ponekad je protkana samotnim noćima i pelinom na usnama.
Svi smo mi putnici u potrazi, a ljubav put do nas nalazi.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash