Biće kako tvoje srce kaže...

Njih dvoje su se sreli i upoznali negdje baš u ovo vrijeme dok čitate. 

Ovaj dan i mjesec samo druga godina bi na kalendaru.

On nemirnog duha... čovjek samotne noći... 

Ona mirna i tiha djevojka koja ima ono nešto u sebi.

Voljele su ga djevojke, privukao bi pažnju svojim britkim umom i smislom za humor.

Ali ta ljubav je bila kratkog daha. Kažu da kad bi otkrile njegovu stvarnu prirodu... otišle bi od njega.

Ona je imala snažan duh, vedru narav. 

Kažu taj trenutak kad je vidio tu djevojku... rekao je... ova čaša vina biće na platnu izlivena u njen lik.

Postaću pjesnik što će pisati stihove u treptajima očiju. 

Na dnu čaše biće tajna o njoj skrivena.Ona je rijetka žena. 

Odrasla je u prigradskom naselju... kažu izučila je škole i uvijek bi je čovjek mogao vidjeti kako ide putem i čita knjigu. I naglavačke bi knjige okrenula pa čitala.

On je bio dosjetljiv... mudar... a, školu je završio kažu i fakultet, ali diplomu ostavio na jednu policu...

i rekao roditeljima diploma će tu ostati... ono što želim je umjetnik postati.

Ne mogu biti čovjek zatrpan papirima sa uglađenim manirima. 

Ne mogu biti među četiri zida i živjeti iste papire osam sati... pa da me taj isti posao kući prati.

Da, zaista je takav bio... što mu u mislima to mu na usnama... iskren do srži postao je drag djevojkama.

Prišao je djevojci i sjeo za sto... 

Izvinite mlada damo... što ne pitah je li slobodno... pa čak iako nije završiću ovo što prije.

Uzeo je papir i olovku što mu stajaše iza uha... i počeo je pisati. Toliko je predano pisao da su mu pramenovi kose bili zaneseni... pogled mu je lutao jednako ka papiru i djevojci.

Rekao bi čovjek da piše eseje... a, dok piše on se smije... pa je na trenutak ozbiljan...

To bi bilo to... gotovo... okrenuo je ispisan list papira djevojci i rekao hvala na ustupljenom mjestu, vremenu i divnom pogledu.

Ustao je iza stola i rekao... ljupka damo... ima vremena da se upoznamo...

Pročitaj napisano... uvaži opisano i vidimo se stvarno...

Laku noć ljepotice... zapamtio sam tvoje lice... zapamtio sam oči te... 

Ne treba mi tvoja adresa... ni broj telefona... ni grad u kom ostaviš mladiće bez daha... dok prolaziš ulicama... tebe ću pronaći i da te skriju od mene... 

Gledala je u njega i uradila ono što on nije očekivao...

Hvala mladiću na ovoj časti... što ste mi pjesmu napisali... i što ćete godine u potrazi provesti... 

ali nema tog traga koji će Vas do mene odvesti.

Obično su djevojke bile oduševljenje njegovim idejama... smislom za humor... ona nije.

A to je u njemu probudilo bunt, intrigiralo mu um.

Vratio se za sto... 

A vidiš mogli bi večeras da razgovaramo...

Mogli bi... a, mogli bi i da ne razgovaramo...

Sve zavisi s kojim figurama ovu partiju šaha otvaramo.

Koju god temu bi pokrenuo... ona je imala piun u ruci koji bi meč preokrenuo.

Njena inteligencija... njemu je bila senzualnost...

Opipljiva čula mu je dotaknula svojim govorom... a, uvidio je jedno... 

ona je mreža u koju želi biti zapleten.

Razgovarali su biće da je tri sata prošlo. Njegovi prijatelji su gledali u čudu.

Niko mu nije držao pažnju toliko vremena. 

Čak nije dotakao ni onu čašu vina... što je rekao izliti u njen lik.

Pogledala je na sat... uzela knjigu sa stola i rekla vrijeme je da krenem.

Da li bi Vas mogao ispratiti do kraja ulice...

Hvala na pažnji... ali ne treba... volim šetati sama... mada je knjiga uvijek tu kao prijatelj.

Želim vam ugodnu noć mlada damo...bila mi je čast da se upoznamo.

Zaista si slatka...

Laskate mladi gospodine...

Uzmi to kako god želiš... jednog dana ćemo imati istu adresu... zapamti ove riječi.

Pa kad budeš pored mene sjetićeš se tada što sam ti rekao sada.

A ovu čašu vina ću sačuvati kistom ću na platnu tvoj lik naslikati.

Vidjećeš sliku jednog dana kad budeš ulicom prolazila... i zastaćeš imaćeš osmijeh na licu.

Sjetićeš se mene, a pjesmu koju sam ti napisao čuvaćeš u jednoj knjizi.

Čitaćeš je često... tražićeš mene u toj pjesmi... sve čekati hoće li ti o meni nešto reći...

A ti sad negdje u sebi znaš tvoj sam put ka sreći.

Pogledala ga je očima i onim dugim trepavicama.

Stani... da memorija zabilježi taj tvoj pogled... da me u noći uspava, a u rano jutro probudi.

Dok ne budeš pored mene to će mi biti održiva misao o tebi. 

Djevojko nas dvoje smo kao glumci s' filmskog platna... samo naša ljubav nije kao one u filmovima.

Mi smo oluje... nemirne morske struje... mi smo razlog jedno drugome zašto se u ljubav vjeruje.

Samotna sam noć koja će ti doći kad te sanak stigne... samo da ti dlanovima dotaknem to nježno lice... što ga jutarnjom rosom umiješ.

Zaljubio sam se u tebe... da li me razumiješ?

Vi ste mladiću baš zaljubljive prirode... poznati ste po tome... a, takvi poput tebe srce uvijek slome.

A ti si se raspitivala o meni?

Ne, vidi se na licu tvome... vjeran si nemiru svom... a, sa takvim poput tebe se ne gradi dom.

Iskrena si... volim to kod djevojki.

Opireš se svojim osjećanjima prema meni... a, biće kako tvoje srce kaže... ne kao što razum govori.

Siguran si ti u sebe i previše... 

Nisi ni ti daleko od mene po tom pitanju.

Onda sasvim sigurno znaš... da u ovoj partiji šaha već odavno odigran je mat.

Uvijek se može odigrati nova partija... govori to u tvojoj ruci hartija.

Izvini... zanimljiv mi je razgovor s' tobom ali bih stvarno trebala krenuti.

Idi ti slobodno mogu ići s ' tobom rame uz rame... džentlmeni uvijek isprate dame.

Za džentlmene važi ono pravilo da su oni strpljivi vukovi koji umiju da čekaju...

A ti si likom i odjelom opisan tim mudrim dijelom.

Biće da sam sreo nekog ravnog meni... nisam odavno vidio takvu snagu u ženi.

A opet ta tvoja vedrina ima u sebi lepezu divnih stvari... jer, tebe kad čovjek sretne ne može da te zaboravi.

Privlači me ta tvoja snalažljivot i bojažljivost. 

Jedna drugoj prepreke postave... a, čistu unutrašnju ljepotu za moje oči ostave.

Vidim umjetnička si duša... koja više priča... a, manje sluša.

O mlada damo pa mi i opasni biti znamo.

To si tek sad uvidio...

Mladiću knjige uče čovjeka... a i život dobra zna... moja duša prepozna jer, manje priča... a, više sluša.

Mogao bih noć cijelu slušati kako govoriš pa da me tim glasom uspavaš... više ti znaš nego što ćeš da mi priznaš.

Dobro si uvidio... nego gledam kao da si upravo izgubio ovu partiju... onog trena kad si mi poklonio ispisanu hartiju...

Je li to laufer... i sam uhvaćen u mrežu...

Mene još nisu uhvatili... pa ne budeš mogla ni ti...

Ako si se zaljubio kao što kažeš... onda si uhvaćen... ili je sve samo predstava koju pišeš u hodu...

Kad budeš slikao pomješaj vino i vodu... a, slika ta već sad zna da sam neuhvatljiva...

Izaći ću ti s' platna... šetati po sobi... biti u mislima... 

Tražićeš me... ali da li ćeš me naći... 

Sad stvarno idem... ako pronađem tvoju sliku... znam da ćeš mi biti na vidiku...

Ti si već dio mog života... ona jedna nota što mi nedostaje da melodija bude potpuna.

Ne zaboravi da bi note stajale treba imati violinski ključ... a, ti ga nemaš mladiću.

Ipak ako ga budeš pronašao onda si i put do mog srca našao.

Laku noć i nek te sreća prati... odlaze ka novom jutru sati...

Bilo mi je ljepo s' tobom razgovarati...

Laku noć djevojko... pazi na moje srce ponijela si ga sa sobom...

Nisi fer... svoje srce mi nisi ostavila...

Poznaješ mladiću šahovska pravila... pobjednik je onaj koji matira...

Razišli su se noći te i od tada prođoše tri godine...

Šetala je ulicom s' knjigom u ruci... i na mjestu gdje bijaše ona velika otvorena bašta kina... sad se otvorila jedna galerija.

Na reklamnom panou stajala je ni manje ni više slika sa njenim likom.

prišla je i s' pažnjom čitala o otvorenju izložbe mladog slikara...

Vinom i vodom naslikan njen lik... ona kako u ruci drži tratinčicu...

I da nasmijala se kao što je on rekao i sjetila se te noći.

U ruci je držala knjigu, a među stranicama stajala je ona hartija i pjesma koju je često čitala...

Krenula je unutar galerije... da pogleda izložbu i pitala se da li je moguće da je on naslikao nju vinom iz one čaše... i mislila u sebi hoće li ga sresti...

Nastaviće se...

Autor priče: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta. Unsplash