Dijagonalom srca... poput laufera... igrao je...

Ona ulazi u galeriju...

Pogledom prelazi sliku po sliku u centralnom dijelu zastaje i vidi na velikom platnu svoj lik.

Tragovi vina i vode. Pored slike sto na stolu čaša i poruka... 

Prepoznaje rukopis... specifična slova... nagnuta naprijed kao znak da je osoba koja uvijek gleda naprijed i ne osvrće se na prošlost... živi sadašnjost.

Čita poruku...

Još uvijek čekam za ovim stolom za dvoje da se pojaviš i da gledam te oči tvoje.

Da... to je onaj sto za kojim si sjedila ono veče, a ja ti prišao, pisao i pričao.

Čitaš draga moja... a, jesi li donijela čašu punu vina da pola uspeš u moju, a pola u čašu tvoju... 

Ti da nazdraviš što si me srela, a ja da ispijem kap po kap za ove godine tri otkad se nismo vidjeli... 

Ne, ti u ruci imaš knjigu, u njoj je pjesma koju sam ti napisao zar ne? 

Rumeni su ti obrazi... ko bi rekao... ovaj dan sam čekao.

Laufer osvaja kraljicu jednim potezom... čitaš između redova i s' oprezom.

Upravo podižeš pogled i tražiš me po prostoru... koliko me želiš vidjeti... 

skoro je jednako onom koliko želiš ostati skrivena.

Od mene se ne možeš sakriti... blizu sam ti... gledam te... ljepa djevojko. 

A rekla si da ne postoje tragovi koji vode do tebe.

Bio je to on... stajao je iza njenih leđa i uzburkao je sav njen mir svojim glasom.

Sa tih usana kad se izgovore riječi kao da si prislonio školjku  na uho i čuješ more.

Frekvencija njegovog glasa bila je poput talasa.

Istina je ne postoje tragovi koji su te do mene doveli.

Vidiš da sam te pronašao. 

Nisi ti pronašao mene, ti si ostavio tragove do tebe.

Tražila si me... priznaj.

Nemam šta priznati po pitanju tebe... samo to da volim izložbe...

Voliš i mene.

I dalje si samouvjeren...

Uvijek i zauvijek...

Evo je opet gleda na sat... znam, trebaš ići vrijeme je.

Toliko sam ti ostala u sjećanju kad pamtiš taj detalj... ti si se baš zaljubio.

Još si opasnija nego što sam mislio. 

A ne, nisam ja opasna... već sam te pročitala kao stranice ove knjige.

Poznajem igru koju igraš... pisana pravila koja postoje u tvom svijetu u mom su otkrila i sve ono što između redova piše. 

Pruža joj ruku... dođi idemo... ne pitaj me gdje... samo mi vjeruj.

Odloži na trenutak taj štit i daj mi svoju ruku. 

Što gledaš moje ruke?

Da budem siguran da štit nije tu... otkud znam da ga nisi negdje skrila.

A gledam i te ruke koje će me jednog dana milovati.

A  gledam još i zbog toga što treba biti na oprezu... igrao sam jednu partiju šaha s' tobom.

Najveći velemajstori bi razmislili o potezima na šahovskom polju kad si ti u pitanju.

To je kompliment mladiću, hvala.

Zažmuri... ali stvarno... već vidim kako gledaš kroz te duge trepavice gdje te to vodim.

Pusti se... i ne brini ako počne vjetar čuvam te da te tako laganu kao pero ne može odnijeti.

Jesam to primjetio osmijeh. 

Hvala Svemiru... što noćas zvijezde složi... sudari komete i učini da osmijesi na tvoje lice slete.

Hvala ti što si me nasmijao.

Kažu kad nasmiješ djevojku stigao si do njenog srca... jesam li stigao?

To znači da si negdje na trećoj stepenici do mog srca... a, ima ih mnogo.

Djevojko neke stepenice se mogu i preskočiti.

Uvojite su to i duge stepenice... a, svaka od njih ti je jedan stih...

Kad preskočiš stihove nema potpune poezije.

A moje srce je kod tebe ostalo... privilo bi se uz tvoje i kucalo.

Šta sam tad imao ja... samo tvoj pogled koji sam sačuvao one noći u mislima.

Uspavao bi me i probudio... a, ruke prazne... jedno mjesto čuvano samo za tebe pored mene.

U tebi još poezija cvijeta... zaista si čovjek samotnih noći.

Znaš mi umjetnici, mi smo kao djeca... zaigrani...  

Nego, mlada damo sad možeš otvoriti oči... na njegovim očima bile su 3D naočare... 

One iz davnih godina, jedno staklo plave, drugo crvene boje.

Izvoli imam jedne i za tebe. 

Nasmijala se. 

Šta ti je sad smješno?

Ovakve naočare sam kao dijete dobila uz Politikin Zabavnik.

Ta tvoja dosjetljivost te čini još slađom...

Koliko puta si rekao da sam slatka dobro da se nisam u kocku šećera pretvorila.

O tom ti govorim... uvijek imaš odgovor kao da ti ga šapne knjiga.

Jeste šapne knjiga ali tebe je dovoljno pogledati i znam šta trebam reći.

Osjetiš da sam ti blizu zar ne i da sam ona koja vidi jasnije iza tog pogleda šta se skriva.

Kad to osjetiš mjenjaš temu... a, ja sam baš kao i ti strpljivi samotni vuk koji umije da čeka.

Ne pitam ništa, već te puštam da kažeš sam...  

a, i da ne kažeš tvoja prava priroda će sama da izađe na površinu. 

Pusti to večeras pogledaj ovo kino na otvorenom... iznad nas sažvježđa.

Stavi naočare i samo pusti da nas vodi ovaj film koji sam sastavio za tebe... 

za mene... za noć kad sam te sreo.

Reći ću ti prije nego li film počne da si ti moja stereskopska fotografija... slika iz dvije perspektive iluzija dubine... u jednoj riječi realnost. Realnost koju upravo gledam.

A nas dvoje zajedno smo kao ove naočare ti si crveno... ja sam plavo... mi smo dva projektora koja stvaraju iluziju treće dimenzije.

To sam želio slikovito da ti prikažem kako izgledaš ti u mojoj dimenziji.

Jesi ti siguran da ne živiš u filmu zaigrani umjetniče... romantika u 3D.

Samo se ti smješi... i onda djevojke kažu da danas mladići nisu romantični.

Živim ovdje gdje jutra ne mirišu na filmsku traku... već na tvoje kose... ovdje gdje ne postoje napisane scene... već ih pišemo ti i ja... pod zvjezdama... stvarnost draga djevojko... moja adresa.

Evo počinje film... sjedi na ljuljašku pored mene.

Stavila je naočare i sjela blizu njega, a opet dovoljno daleko.

Prva scena platno, on kako mješa vodu i vino... kistom povlači linije a, onda ih vještim potezima 

ruke pretvara u njen nježni lik. Ona osjeća kao da je tamo... blizu njega bliže nego što je na ljuljašci.

Gleda kako provodi noćne i samotne sate slikajući jednu djevojku što mu je jedne noći privukla pažnju.

Stvaran je njegov lik u filmu a, ona kao da je pored njega i gotovo da na svom licu osjeti poteze kista.

Ali i ona je u filmu... sjedi za onim stolom i gleda ka jednoj kući sa vrtom... 

Želio sam da vidiš sebe onako kako te vidim ja.

To je bio njegov način da odigra partiju šaha... dijagonalom srca baš kao laufer.

Ona je mistifikovala svijet koji ga okružuje i njega samog.

Ljepa djevojko noćas ljubav vodi glavnu riječ i sve druge stvari padaju u vodu kad mjesec i zvjezde u svoje odaje odu... tad samotne vučice i vukovi gledaju očima ljubavi.

Prišao je blizu njenih usana i krenuo da je poljubi... ona je ustala sa ljuljaške.

Čekaj... je li ti to bježiš od neizbježnog.

Čemu pustiti vrijeme da pravi razmake kroz sate i opet ćemo doći pred istu scenu.

Šta u tebi odgađa ono što se među nama događa?

Šta je to u tebi... što ima štit prema meni?

Kaži slobodno... slušam te... i ne treba se dogoditi poljubac večras... ni sutra... već kad ti osjetiš.

Poljubac mjenja mnoge stvari... a, možda neće ništa ni promjeniti.

Dobro... sad mi prevedi jer, te ništa nisam razumio... tu sam, ne idem nigdje.

Koliko god da trebaš vremena da to iskažeš sjediću ovdje.

Vrijeme ne mjerim danima... jer, živim vrijeme sada s tobom.

Tvoja prava priroda mi govori da se držim na odstojanju.

Čekaj... sad ću da pitam moju pravu prirodu kako ti je odala moje tajne.

U tebi ima nešto što umjesto tebe govori da se udaljim.

Znači prepreka poljupcu sam ja koji želi da se taj poljubac dogodi.

Čudna teroija... ali i privlačna jer, nijedna djevojka mi to nije rekla u oči.

Ti imaš petlju da kažeš... i nisi me udaljila od sebe... ti me privlačiš sebi.

E lauferu... jesi li šahovske figure u kutiji... dobro ti provjeri.

Opet si odigrala potez e, draga moja danas ne postoji mat oboje smo u pat poziciji.

Sviđa mi se biti u kcokama crno-bijele boje... sviđa mi se čekati na te usne tvoje... jer kad ih dotaknu moje... e da ti je znati... ali kako ti kažeš spreman sam čekati... strpljivi su vukovi.

Mladiću ti ne znaš da danas nije bio važan mat... već upravo pat... sam si sebe doveo u tu poziciju.

Skinula je naočare... hvala ti na divnom filmu i što si me vidio tvojim očima... idem sad.

To je sve što mi imaš reći za sliku i film... mislim nisam očekivao hvalospjeve... ali...

Ne, imam ti reći mnogo više... i reći ću ti... 

Bježiš... odlaziš... a, kad ćeš srce da mi vratiš ?

Ti ćeš znati kad... poznaješ ovaj grad... nađi tragove do mene...

Znaš da još više prodireš kroz sve pore mog bića i da se nastanjueš bez pitanja u dušu... u srcu si već odavno. S' tobom je sve čudesno a, ništa jednostavno...

Znam... vidimo se romantičaru iz treće dimenzije. 

Ljepa ti noć... srešćemo se...

Ljepa noć i tebi... naći ću te... ti to znaš i osjećaš... 

Znam da ćeš me naći... 

Sve ona zna... samo jedno ne zna... koliko je posebna... a, od takve djevojke i žene se ne odlazi.

Razišli su se te noći... i ovaj put neće tri godine proći ne... naći će se mnogo prije... 

Ljuljaška... kino na otvorenom... i treća dimenzija ljubav dame i laufera... priča sa šahovskih polja...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović