Stanica snova ispod šešira

Nalazim da se snalazim u ovom svijetu jer, ako pogledaš iza ograde i one pregrade koja vodi ko zna gdje shvatićeš da ispod šešira nema trika. A, umjetnik uvijek otrkije trik. U ovom trenu traži se gdje je toplina i gdje svijetlosti ima. Nekad nije lako doprijeti do svijetlosti. Dar je to, vjeruj mi. 

Listovi papira... stanica snova ispod šešira, dva tanjira na stolu. Uzimam kaput iz ormana izlazim iz stana... dijete sam dana. Nosim tajnu na usnama, dva oka... izvori plavetnila. U džepovima kaputa olovke, fotografije, na glavi neobična pariška kapa ljubičaste boje. Nikom jasno nije šta se u meni krije.

Rekli su da sam kao peridot, da sa srcem na dlanovima idem među ljude i da o tome još imam za učiti. Kao dijete sam između nekoliko kutija odabrala baš onu u kojoj se nalazi peridot. U to vrijeme su ga pronalazili u meteorima koji su padali na zemlju. Zapisala sam osobine tog zelenog dragulja, tajanstveno, nešto rijetko, jedinstveno, voli misterije i svemir. Nakon toga mi je učitelj  rekao da nekad trebam vještim potezom sakriti te dijelove svoje ličnosti, jer, ljudi poput mene su nosioci svijetlosti u ovom svijetu. Odgovorim im, obična sam kao i svi ostali ljudi koje vidite. Uzimam čašu vode sa stola i dižem zvijezde sa poda vratim ih na nebo... tračak svijetlosti zar, ne. 

Gledaju me... nasmijem se... ne razumiju da umjetnici umiju čitati ne samo zapisano već i na licu opisano. Učitelj me gleda i kaže zar, nisi zapisala u tu svoju šašavu glavu da trebaš sakriti osobine koje odaju nosioca svijetlosti. Znam učitelju, ali poetični dio mene samo pokrene neku novu misteriju. Učitelj odmahuje rukom zna da govorim umjetnošću, a on govori naukom.

Ovo je treća godina kako sam doselila ovdje. U početku su me gledali  kao zalutalo dijete, koje ne zna koliko je svijet drugačiji. Kasnije će se to promjeniti. Svijet danas ne poznaje nas, mi svijet upoznajemo. Živjeti ovdje na granici svih stanica traži hraborst, odlučnost i saosjećajnost prema ljudima. Često mislim o snovima mog kaputa koji sa mnom luta. A on mene zna svakim svojim šavom koji spaja rukave i džepove i svako dugme bi vam ispričalo priču. Volim se išunjati noću iz ovih prostorija lagano na prstima da ne probudim one koji spavaju pa trčim kroz hodnike nekad bosa... nekad u patikama. Slobodna sam, zvijezde pustim ispod kože da svijetle u ovom kutku planete. Kada bi misli mogle da lete one bi ispunile prostoriju i napravile bal... negdje tamo plesali bi balerina i olovni vojnik, nekoliko koraka ispred njih vidjela bi sretne ljude kako se zagrljeni bude, da... baš tako bi bilo. Mali dom ispunjen ljubavlju i vatra pucketa... sve ručno rađeno od drveta u kući, dječiji smijeh... voljela bih da je tako uvijek. Svi ljudi što dom nemaju, dom bi pronašli pod istim krovom bi živjeli. Krov od stakla da sunce i nebo plavo oboje dane. 

Je li učitelj bio u pravu kad je rekao da sam ona koja otvara srca. I da peridot nije pronašao mene, već ga je odabrala moja duša. Tu se slažem s' učiteljom ali mrva sam jedna u ovom svemiru krjesnica što svijetlost donosi među ljude. Ima još ljudi koji su svijetlo drugim ljudima... vjerujte ima. 

Nisam željela biti neko ko se izdvaja jer, sam nosilac svjetlosti... Dobro sam izučila mehanizam koji povezuje fotografiju s' onim što ljudi ilustruju na licima. Znam da su ljudi međusobno povezani. 

Sva ta teorija koju sam pisala danima i učila noćima ne može se porediti sa stvarnim osjećajem. Vidjeti svijet i samog sebe emocije, misli, osjećaji... stvarnost života. Ono što osjetimo na svojoj koži, unutar nas samih je jedan splet koji čini ovaj svijet. Učitelj nije razumio taj moj pogled na svijet u kom se nalazimo. Nisam krila emocije, ni suze ni smijeh. Govorio mi je kako nije sreo učenika poput mene da svaku njegovu riječ preokrene. Zvao nas je fotonima. Rekao bi od svih fotona što sjede u klupama ti si uvijek izvan reda... s' mislima negdje izvan zidova. Rekla sam mu da to pripiše mojoj umjetničkoj duši. Poštovala sam sve mudre riječi koje bi govorio, sjetim ih se i danas nakon ovih 3 puta 365 dana. 

Rekoh mu: učitelju ne zovem nosioce svijetlosti čudima, već pruženom rukom drugima. 

U  prostoriji koju zovemo  gradom i domom u kom živimo nastao je jedini sigurni kutak za kog znamo. Bili smo ograđeni visokim zidovima od stakla da bi sve biljke i drveće imali svijetlosti. A bilo je tek tri sata u danu, ostalo je bio polumrak ili mrak. Bili su to mali stanovi zidani u visine sa dva mala prozora. Kroz te prozore bi inače provirivale dječije glave čekali bi da sat otkuca 17h... vrijeme igre. Izvan tog velikog zdanja nismo znali kako je vani. Bili smo kao dvije dimenzije u jednoj. Nismo smjeli izlaziti vani, krov bi s' vremena na vrijeme otvorili da bismo osjetili zrak. Kiša je postala rijetkost i svaka kapljica donosila je radost. Svaka kap kiše ostavila bi po jedan takt na staklenom krovu. 

Ono što nisu mogli znati je to da kad otkucaju za spavanje sati ja izađem iz našeg okruga. Bosa bi išla po travi, pjesku, imitaciji ulice u vidu uvojite staze. Pronašla sam jedan prostor koji bi uspjela otvoriti i šetala bih vani sve dok ne dođu ona tri sata svjetlosti. A vani... kako je vani. Šta da vam kažem... većinom pustopoljina koja otkriva tako rijetke tragove nekadašnjeg života. Vrijeme je stalo, a vidiš da teče. Nisam još srela ljude, ako ih i ima dobro su skriveni da ne budu pronađeni. Svi predmeti pišu nostalgiju za vremenom što otplovi u daljine kao brod bez mornarana i kapetana. Kao da je neko zaustavio svaki dah vremena samo je priroda neukrotivo ispod tog plašta govorila ljepotom ponekog cvijeta i listovima drveta. Nije to bila potpuna tišina, niti je sve prekrila prašina. Još se može osjetiti žamor djce koja trče kroz ulice, ljudi pričaju... Kao da vraćam vrijeme i putujem kroz putanje godina. To traje trnutak i onda vidim mrak... ne smijem pustiti dovoljno svijetlosti sa dlanova jer bi me neko mogao vidjeti. Osjetim korake nekoliko metara od mene... šušti lišće. Neko stoji iza mojih leđa. Kako je moguće rekli su da nema ljudi izvan okruga. Sklanjam svijetlo sa dlanova, učitelju da sam bar poslušala vaš savjet, ali ne svojeglava sam isuviše da bi ostala skrivena. Misli se slažu... imam osjećaj da će izletiti iz skrovišta i stvarno napraviti bal.

Ko si ti? Isto to bih i ja mogla pitati tebe. Ti si u našem području, dakle ti odgovaraš. Ja sam moje duša i tijelo, ova kapa i odijelo i ove dvije ruke. Isto to sam i ja djevojko.

Onda dobro, na istoj smo talasnoj dužini. Ne znam kojim ti talasnim dužinama ploviš, ali to sigurno nisu moji valovi.

Znaš da ti ne mogu reći ko sam. Ti si potpuni neznanac za mene, stranac noći ove. A tri godine nisam nikoga srela ovdje. Za mene si ti čudo.

Zanči postoje zone za koje kažu da su skrivene. 

To što ste vi čuli ne mora značiti da postoji. Vidjećemo postoji li ili ne postoji. Ti sama si mi već dovoljan dokaz. Jer, ovdje poznajem svakog čovjeka koji je nogama kročio u ovu pustopoljinu.

Mrak je prekrio svaki tračak svijetlosti, a moji dlanovi su zvijezde ispod kože ostavili skrivenim. On nije smio znati da sam nosilac svijetlosti, smišljaću usput priču koja će ga uvjeriti da sam zalutala. Sad sam ovdje gdje sam se našla, daleko je naš okrug, a niko ne zna da sam se iskrala... Avanturista u meni... nekad zaista umije umjetničkim potezima stvoriti poseban roman... iz vlastitog pera... 

E pa umjetnice pričaj mu priču koja će ga uspavati da se možeš iskrasti... 

Slušam tvoju priču djevojko...

Nema druge nego da pričam... Dolazim niotkuda... lutam svim putevima... još niko saznao nije ko sam i koje stanice snova moj šešir krije...

Nastaviće se...

Autor priče: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash