Škrinja, švelja i špajz

Voli ona gledati kroz prozor kako pada snjeg.  I to je tako još otkad je dijete bila . Prozor je tada za nju bio visoko pa bi uzela skemliju i popela se jedva bi joj se oči vidjele. U očima se vidio sjaj zvjezda koje svjetlucaju u noći i ogledaju se u njenim očima. Njeni su govorili: ovo naše dijete kao da je iz nekih daljina... vječito u daljine gleda. Šta li ima toliko u tim pahuljima i pogledu kroz ovaj prozor.  Od toliko prozora u kući njoj baš ovaj drag. Sad već godinama ispred ona stoji pored prozora, a skemlija otišla na zasluženi odmor. Ispija prvu jutarnju kafu. Nekoliko pahulja na staklima prozora stoje kao poruka kao da ih je pisala  nečija ruka. Prstima dotakne svoju stranu stakla, a pahulje kao magneti idu za njenim dlanovima. Obuče svoj kaput, oko vrata stavi dugi šal, a on dotakne snježni pokrivač... zima je za nju bila i ostala topli ogrtač. Da bi čovjek mogao razumjeti njene daljine treba zimu kroz prozor gledati mada rijetko ko osjeti  nježnost pahu...

Reci mi, samo mi reci kako možeš da voliš mene kad sam ja... Otuđen od ljubavi, trijezan od života, gospodar izgubljenih snova i muzičar bez nota. Samotnjak u pocjepanoj odjeći sreće... mene niko voljeti ne može i neće. Ti vidiš u meni ono što nosiš u sebi... a ipak znaš da nisam dobrotom ni blizu tebi. Odlazim, ostavljam i ne okrećem se iza sebe... a sad sam sreo tebe. Odem jer nisam dobar da bih sa nekim dom gradio, zamrzli u meni sve što sam bio i volio. Kao da sam ranjena zvjer i poptuno sam, a nisam jer sam među vukovima mojom porodicom i jedninim drugovima.  Biće da sam još davno zapisan da budem otpisan od ljubavi da su za mene samo dani studeni i osjećaji ledeni. Koliko god da bježim od istine koja me prati nisam za tebe shvati...  mene ne treba čuvati od mene treba bježati. Zašto si u meni pronašla ta zrna dobrote na poljima kafe i lagano usnama dotakneš moje obraze a kroz mene davno zaboravljeni osjećaji prolaze. Ne bih da se igram s' dobrim srcem tvojim, nisu me uči...

Sastavljam noći u ovu noć dok prolazim prostorijama i očima gledam sjaj mjeseca. Noćas je zalutali mladić koji nosi fenjer u rukama i svijetli za hodnike kroz koje prolazim.   Gdje sam i ko sam nakon svega što sam prošla u ovim igrama. Mjesečeva lutalica izvan granica sna ostavljena da bih svijet spasila. Kako je on... da li je stigla pomoć... samo da bude dobro. Biće on dobro, jak je.  Svih sedam čula budno je u meni, okrećem tok igre dok ljudi spavaju. Zamišljam grad prelaze ljudi onaj most sa ključevima i katancima.  Usporeni segmenti sjećanja pred očima.  Trgnem se iz tih varki prošlog vremena i slažem slova u riječi. Osjetim da je neko u prostoriji. Ostalo je još nekoliko minuta da se formiraju rečenice. Upisujem brzinom svjetlosti brojeve... pišem olovkom slova na listu papira. Osjetim ruke na mojim ramenima prije nego su ih dotaknule. Našli su me... Okrećem se i gledam u oči čovjeka kog dobro znam. Pronašao sam te Mjesečeva... kakva ironija zar ne. Čovjek...

Vozim već noćima i vrte se pjesme na radio stanici.  Samo jedna ima prijem u ovim daljinama. Svira rock... dobri stari rock. Gitara je na sjedištu jedini drug za razgovor.  Kad prsti dotaknu žice to je dijalog akorda i moje duše.  Tri tona i šest žica i nekoliko suza s' mog lica. Negdje u sebi osmijeh čuvam ja mjesečeva lutalica. Ko zna koliko je noći prošlo i koji sati su upisani na račun moje nesanice.  U mojim mislima je prijatelj, sve drugo sam stavila sa strane.  Čula su sve više povećana, držim ih pod kontrolom naučena da živim sa bolom.  Naučena da budem izdržljiva za sve prepreke. List jeseni na šajbi kao poštanske marke i pišem na zamagljenom staklu jedno pismo. Pismo koje će zalediti mraz ove noći i ostaće slova i poneki od snova što ih nisam još sanjala jer nisam noćima spavala.  Mjesec prati svoju lutalicu i pronađe onaj mol i akord na gitari samo da me sjeti da u meni nešto ne zaboravi koliko trebam ovom svijetu. Previše od mene očekuje je...

Večeras, sinoć kao i preksinoć je hladno. I sutra će veče biti hladno... ide zima. Mada ova hladnoća nije samo od toga što nam je pred vratima zima.  Živimo ovdje već duže vrijeme suprotne fenomene. Mjesec mi izgleda kao astronaut u vasioni. Da sad odem do mosta rukama bih mogla dodirnuti taj krug noći. Gledam rijeku kako teče i  na njoj odsjaj mjesečevih sijalica. Snopovi svijetlosti se lome i plove kao da su čamci. Stojim na obali te iste rijeke, s druge strane događa se život.  Prelaze ljudi preko mosta zakače katance, zaključaju ključevima i onda ih puste u vodu...  zagrljeni dalje odu. Da li zagrljeni ostanu ili budu zaključani u vječnoj ljubavi.  Pale se svijetla... gase se svijetla. Ljudi za stolom, pred televizorom i dani tako ponavljani. Noći bez mraka... nepotpune su noći. Treba mi snaga vuka i jedna pružena ruka prijatelja koji zna šta se događa. Ipak, on je otišao čim je sve ovo počelo. Želio je da pođem sa njim, ali sam bila istrajna u tome da ostan...

Hodamo po mjesecu u cipelama sa zapetljanim pertlama.  Idemo ulicama po prašini i čini mi se da neko zna zvuk naših koraka. Da neko zna da postoje ljudi kao mi koji... čujemo odjek vremena izgleda kao muzika, kao pjesma koja je pisana samo za nas. Ostaju stope u snjegu, mi smo smo u bjegu od svega... u zemlji gdje kiša postaje led. Gdje sve ima  svoj red. U nama kad se zavrte sve vrteške i pobjede postanu viteške...  znaćemo da smo mi ljudi otisak dlanova na zamagljenim prozorima vremena.  Muzičari što note uberu na zvjezdama.  Mađioničari bez trikova u rukavu i pjesnici ljubavi. Slikari koji znaju da slikaju prstima.  Da ruke osjete pokrete na platnu... te pokrete koji se pretvore u likove i predjele prirode. Hodamo po okeanima, dio smo plavetnila u beskraju vode i neba. Nekad zgrade dotaknu nebo dok putujemo liftovima do naših kocki i kao da smo u zamci. Dišemo unutar zidova zatvoreni zrak.  Treba nam dah vremena što čeka da dođemo do njega.  Tr...

Gledam u te oči, znam kako izgledaju zalasci sunca u tim očima. On ima duge trepavice koje su prozor u svijet koji volim. Guste obrve odaju njegovu ozbiljnost, kao da je na tren dug nekoliko godina zaboravio radost djeteta koju ima u sebi. Pitala sam se zašto i ove noći negdje oko 23 h uzima istu knjigu u ruke i čita jednu stranicu.  Kad pročita nekoliko redova pogleda kroz prozor, svijetlost fenjera odaje suze u očima...  te dvije kapi što se opiru da krenu... on sakrije od sebe i svoju sjenu. Zatvori oči pomislim da spava, a onda ih otvori i nastavi čitati onaj preostali dio te jedne te iste stranice. Odloži knjigu u stranu, ispije nekoliko gutljaja čaja pokrije se dekom i zaspi u fotelji... on je sve ono u jednoj davno zamišljenoj želji. I tako dok spava sjedim i gledam to drago mi lice... a iz kamina se čuju varnice... vatra pucketa. Pitam se gdje li sad kroz snove šeta... Jutrom gleda kroz prozor.  Na stolu spremljen doručak, pažljivo je odabrao neku sitnicu i stavio...

Hladna noć novembra, mjesec se iščakario biće mraza u rano jutro. Sutra ćemo vidjeti kristale leda koji grle grančice i koji oslikavaju naše prozore. Gledam u nebo i tražim kroz to prostranstvo gdje mi je dom. Šetam kroz ulice kojim sam prošla prošle godine baš u ovo vrijeme.  Dolazim do mjesta gdje sam srela tog čovjeka prvi i jedini put. Imao je na sebi bijelu košulju i tregere. Neobične hlače bar za dva broja kraće... Ispod tih kratkih nogavica nazirale su se neobične čarape iz nekoliko krugova od pruga. Pored njega cipele a on stoji na prohladnom vremenu bez cipela. Kosa valovita nekoliko pramenova preko lica. Oko ruke sat rekla bih s' početka 20 vijeka. Držao je jednu ružu u ruci, pored njega još nekoliko ruža. Nije on bio iz našeg vremena, ne samo po odjeći već po manirima. Govorio je razborito, unaprijed osmišljen govor.  Nije to bilo u novembru ali ga je baš on dozvao u moje misli. Možda baš zato što jesen ima u sebi tajnu svih tajni o njemu.  Možda jer, je on bio...

On je... upoznao nju u jednoj zgradi gdje su izlagali mladi umjetnici.  Njen izložbeni prostor bio je sastavljen od slika koje su štampane na staklu. Privukla mu je pažnju jer je bila u dugom kaputu što je bilo čudno i ostavljalo utisak.  Bilo je vrijeme ljeta i niko u to vrijeme ne bi nosio kaput. Po kaputu su bili vezeni srebrenim nitima neki nepoznati motivi. Imao je kopču u obliku pera. To pero nije ličilo na pero ptice već na pero koje su imale vile u knjigama koje je čitao.  Kao da je izašla iz filma i ušetala u prostor. Ispod kaputa bila je duga haljina od najljepše svile. Prolazila je kroz galeriju kao nestvaran san, njen osmijeh je donosio vedrinu, njen glas je bio mio. Riječi sa tih usana su lječile. Išao je za njom kroz prostor, bila je neuhvatljiva... njen korak je bio lak, a za njenim koracima ostale bi latice cvjetova. Prišao je blizu nje i sreli su im se pogledi. Osjetio je kako kroz njegovo biće prolazi bezbroj čestica i putuje do srca. Ljepo veče mlada da...

Sjedi čovjek na jednoj stolici zamišljen i odsutan samo likom prisutan. Prilazim i sjedam na stolicu pored njegove.  On upućuje pogled u neke daleke prostore... kad bi njegovi pogledi mogli da govore. Ispričali bi priču u kojoj bi slova pustila suze i suze bi otopile sav led hartije. Olovka bi zastala svoje srce zamolila da čuva njegove tajne.  Odložila bi sa strane gumicu da ne briše sve ono što je na njegovom licu. A šta li je tek u njegovom srcu pitali bi se noćni svirači jer muziku za tu priču ne bi mogli napisati. Žice bi se pobunile i ne bi svirale... da mu rane ne bi dirale.  Već bi ih zavile nježnim glasom mlade djevojke koja pjeva ispod mjeseca. Kad bi riječi u njemu izašle vani za promjenu drveće bi lišće umirilo i grane savilo. Sjedila sam tako i gledala bitke koje u sebi bije, odavno se nasmijao nije. Vidjela sam to na licu tako umornom od svega.  Napadalo je mnogo snjega otkad niko ne pita za njega. I sam sebe kao da je zaboravio u izgubljenim trenucima ...