Škrinja, švelja i špajz

Slušaš baladu na radiju.  Za tebe sam je pisala.  Drugi je pjevaju. Na sjeveru i jugu sve je novo, ništa po starom. Tek jedan čovjek sa gitarom, kapom i bradom, što me sjeća na tebe. Tvoje oči još su mlade. Kad ti noć ukrade sjećanje i kad usne zadrhte kao da su moje vidjele. Sačuvaj pahulje, što padaju na dlanove njima sam te zagrlila i poljubila. Kad te riječi pjesme sjete na mene, odveži uspomene i pusti ih da polete. Ne traži im dom u srcu tvom. Odavno su tvoji koraci prešli planine i dine.  Pisali moje ime dok prolaze kroz daljine. Ti zvuku moje tišine i šapatu proljeća. Tjesna je odjeća, kad se duša sjeća. Sačuvaj u grudima ono što te čini čovjekom, među ljudima. Budi krila mojim pjesmama. I otisak ljubavi na mojim usnama. Ne misli o meni tako sam ti daleka. Ljubav te pronađe, ona se ne čeka. Zoveš radio stanicu sa sjetom u srcu. Pitaš ko je autor pjesme. A tvoje srce zna, da sam je napisala. Kad su ti rekli moje ime, stavio si na dlanove pješčane dine. Prošao si mi...

Nekad mislim da si iz crno-bijelih filmova. A nisi klasika. Daleko od romantika, blizu džentlmena. Za duge razgovore u noći onako po starinski uz petrolejsku lampu. Za divljinu u kojoj pitomo čuvaš vuka u sebi. Ovo je još jedna priča Dž...o tebi. Za druženje sa ljudima, a opet za osamu u kojoj slažeš misli kao odjeću u ormaru. Ponekad izbljede sjećanja kao stare fotografije.  Ja ih recikliram bravurama iz stihova. Znaš da volim to što živiš jednostavno i imaš dar da nestaneš i da se pojaviš. Da zagrliš i kroz riječi. Da napišeš roman u priči i da ćutiš godinama. Daleko si od čovjeka koji čeka, a blizu onog što bi me ogrnuo kaputom dok šetamo. Za poglede, a više za dodir stvarnih dlanova. Za buntovnika koji će ići i protiv vjetrova. Za ranjenog vuka koji će ćutati sve što ga boli, da ne brinem. Ostaviš sebi sebe i kad mi sve kažeš. A ne kažeš jer ti u očima vidim da zakrpiš flekama otvorene rane na poderanim džepovima. Uz tebe a i prije tebe sam zavoljela vukove. Ti svog ogriješ por...

Ti si moj bolero.  Krug oko sunca i let do mjeseca. Plesali smo ti i ja do knjižare. Otvorili smo jednu priču i čitali je.  Ličila je na nas.  Moguće da smo to bili ti i ja. Pričao si mi o ljubavi onako kako je pišu pjesnici. Sjećam se svakog detalja na tvojoj košulji dok sjediš za stolom i pišeš pismo. Vidim, kako prolaziš kroz hodnik, uzimaš kaput i stavljaš šal, oko vrata. Pogledaš u sat na ruci, nasmiješ se i kreneš niz ulicu. Hodaš i plešeš bolero kao da sam tu. Ako ti dozovem ime, da li ćeš me čuti? Ako pošaljem niz planine jutarnje sunce da stigne do tvog prozora, da li ćeš znati da sam to bila ja. Ako u zvjezdanoj noći osjetiš zagrljaj, hoćeš li ti zagrliti mene. Plesaćemo bolero na ledu kao što su nekad plesali Džejn Torvil i Kristofer Din. Onda ćemo postaviti kino platno u ulici od snova i gledati film. Uzećemo đevreke i posuti po njima stihove. Ti ćeš ići jednom stranom ulice, ja drugom.  Ti ćeš čuvati na dlanu papir, ja ću olovku. Gledaćemo se krišom i os...

Bicikl i kofer u snijegu.  Ti i ja kao jelen i srna u bijegu. Jedna priča sa prozora sjećanja koju inje naslika. Neukrotiva divljina u tebi i meni. Idemo kroz tajge oslobođeni. Uzimaš  kofer u ruke i stavljaš ga na bicikl. Pružaš mi ruku i gledam te u oči. A tvoje oči su kao jezero Bajkalsko. Tople i daleke. Padaju pahulje po nama nježne i meke. Tope se na kaputima. Dok se okreću točkovi bicikla ti i ja lutamo ulicama. Obavila sam ruke oko tebe i koliko god da je hladno, srcu je toplo, ono ne zebe. Onda kad sam, srela tebe. Vozio si bicikl crvene boje.  Rekao si da ti je duša obojana ljubavlju. I da reflektuješ ono što osjećaš. Postao si difrakcija svjetlosti u mom srcu. Otada, otkad znam, sa tobom lutam kroz snjegove. Kao Bajklasko jezero takve su oči njegove. Putuje bicikl kroz divlje ljepote.  Svira gitara i tipke klavira. Plavo si oko Sibira. Da li ćeš znati da lutam Bajkalskim jezerom s tvojim biciklom i koferom. Da li ćeš se sjetiti prozora i mog pogleda prema ...

Dž, gdje si, pada snjeg. Dž, reci mi da li u tebi postoji, onaj dio koji me voli. Ili si zakrpio džep na kaputu sjećanja. Da ne prođu pahulje i toplina. Dž, znam, nije ti draga zima. Rekao si da se uvuče pod prste i da sjediš satima pored vatre i razmišljaš. Gledaš kroz prozor. Založiš vatru, skuhaš kafu i u noćne sate misli te kroz sećanja vrate. Tamo gdje smo ti i ja plesali uz pjesmu Rundeka. Svirala je pjesma Makedo i gledao si me u oči te Decembarske noći. Sjediš pored kamina i pišeš Dž. Dž, jutros sam u snjegu broš pronašla, onaj sa knjigama. I opet postala tvoja djevojka, od papira. Tvojom poezijom, cjelivaj moja krila. Dž, dok čitam tvoja pisma u decembarskoj noći, samo dođi i pogledaj me u oči. Dž, ti voliš ali u tebi znanim tišinama. I ne govoriš o nama. Rjetko kažem tvoje ime. Tu si u predjelu gdje si odavno sagradio dvorce. Tamo gdje čuvaš vukove i od snova lovce. Dž pitaju ko si? Čitaju o tebi. Sve si Dž i još mnogo više od onog što moja duša piše. Dž stavila sam broš u kn...

Te noći su svirale gitare. Ti i ja smo se gledali pod sjenom mjeseca. Pahulja nam je sletjela na dlan. Jedan Decemebar. Ulični fijaker je išao ulicama. Jedan mladić je rekao jednoj djevojci da je voli. Jedan gospodin je čitao novine. Djevojčica je crtala kredom po ulici. Ti i ja smo jedno drugom ruke grijali. Zagrljeni. Jedan Decemebar čuvam kao topli šal, kao tvoj zagrljaj. Sjećam se tvog pogleda dok trepavice uhvate poneku pahulju. Gledam ulične svirače kako gitare u kofere pakuju. Čuju se kovanice što im darovaše dobri ljudi koji umiju čuti muziku. A ja, ja te tog jednog Decembra držim za ruku. Hladno je, pod prste dopire hladnoća dok snjeg pada sve više. Osjetimo kako zima miriše. Miriše na tebe, cimet i topli kompot od jabuka.  Miriše na tufahije sa marmeladom, keksom i orasima. Jednog Decembra, kad sam ti rekla da te volim. Kad sam bila sigurna u rukama tvojim. Sjećam se osmijeha koji sam imala u očima. I kako su me tvoje riječi čuvale noćima. Kad zastudi usred zime samo bih ...

Ljudi žive šarene laže. Ljubav i sreću preko ekrana traže. Koliko je tu lažnih slika i šta se skriva iza nasmijanog lika? Ljudi  žive idile, ja čuvam mrvu zbilje na dlanovima i stojim sa ožiljcima svojim. Idu na putovanja, a ćute unutrašnja stanja. Pitam se, ako si izvan objektiva i ekrana, je li ljepota duše manja? Šta se krije iza šminke, kad padnu sve krinke. Savršene crte lica, kao sa naslovnica, samo su lažna skica. Osmjesi kao flasteri, ljudi su postali posteri. Ako u tebi nema boje, filteri za dušu ne postoje. Ljudi zavole slike, tragove šminke i ljepe riječi što kroz ekran putuju. Šta kad se oči sretnu sa očima, a ta slika nije slika koju su gledali. A riječi nisu riječi koje su slušali i čitali. Ja biram da svoju melodiju sviram. Lice bez šminke i bez krinke, lice što zna sunce i vjetrove kako miluju obraze. Ljudi žive listane ekrane i skrivaju svoje rane. Šta se skriva iza flastera i postera koje postave. Pitam se da li stvarni ljudi postoje? Kakve su tišine u četiri zida...

U tvojim očima ja sam vila koja skriva krila. Nastala je iz kista na platnu slika od srca čista. Stajao si preda mnom i rekao i dalje si ista. I dalje ti u očima blagost blista. Nastala si od boja i kista. Dugo te nisam vidio.  Po sjećanju sam te slikao. Za tebe pitao, gradovima skitao. Da li te je neko sreo, jesi li pronašla ljubav i dom? Sada sam se izgubio u pogledu tvom. Ne pitaj za moje tišine, znaš da mi nisu daleke. Žene poput tebe su rjetke. Tražio sam te u pričama, čitao ih da se čuju. Rjetki u vile vjeruju. A ja sam jednu zavolio. Zavolio i pustio da ode. Tražio sam te u dnu duše svoje. Tamo sam sakrio sve milo moje. Ni tu te pronašao nisam. Shvatio sam tog trena da si rjetka žena. Pustila si me da odem. Ne zato jer si htjela. Već što stojiš iza svoje dobrote i svojih djela. Što za sebe ne mogu reći. Naučio sam da ne ostanem, već da bježim. Bile su to riječi koje sam ti obećavao. Otada, noćima nisam spavao. Ja sam te čekao. Znao sam u sebi da ti došla ne bi. Ne iz ponosa ...

Prolazim kroz grad koji se budi u ranom jutru.  Pospane ulice zovu na ples. I ja plešem. Kapi rose umivaju pospana lica što koračaju.  Čuje se pjesma koju sam sinoć slušala na radiju. Dvoje mladih vozi bicikl. Na biciklu korpa. U korpi knjige. Sjedaju na klupu i smiju se. Pored njih prolaze djeca u igri. Jedan mladić sjedi na drugoj klupi i piše poeziju.  Nasmijem se. Piše voljenoj. Vidi se osmijeh na njegovom licu.  Svaki stih kao da leti i putuje do nje. Stavlja papir u kovertu.  Ljepi markicu i stavlja u poštarsko sanduče. Poštar dolazi i uzima pisma.  I on vozi bicikl. Mladić se nasmije, sretan, jer je srce napisalo poeziju za voljenu. Mladić i djevojka sjede i čitaju knjige. Pogledi im se sreću između naslovnica i stranica. Jutro otkriva buđenja iz snova. Sjedim i crtam ono što srce i duša vide. Koliko ljudi prolazi. Neka lica sretnem svako jutro. Nasmiju se, pozdrave.  Neki imaju svoj svijet i planete. Lutaju u svojim vasionama. Mladić i djevojka...

Pisala sam. Pišem i sad. Otuđenost i tehnologija. Dva tasa vage koja često prevagnu na jednu stranu i drugu drže na odstojanju. Danas ljudi ne osjećaju po srcu i duši.  Danas ljudi pitaju vještačku inteligenciju kako se osjećaju,  šta trebaju uraditi da bi pronašli srodnu dušu. Šta im odgovara od odjeće i trebaju li reći šta osjećaju. Stavimo u to sve da smo u vremenu gdje je to dio života čovjeka. Nego da vas pitam? Kako smo živjeli prije svih tih čuda? Čuda koja odvode čovjeka u sve veću otuđenost. Tako da će ljudi postati roboti svojih misli, uređaja koje drže u rukama. A koji im diriguju način života. Ne, ljudi su to već postali. Dok se okreneš postaješ dio mreže u koju te uplela tehnologija zajedno sa vještačkom inteligencijom. Sve ovo pišem, sa stajališta laika što se tiče tehnologije i te vještačke inteligencije. Meni je razumije se draže pero i papir.  Stvarni osjećaj koji mogu dodirnuti rukama. Priče koje piše moja mašta. Gdje ide ovaj svijet i zaista,  post...

Ulazim u galeriju i vidim slike.  Trenuci sjećanja dolaze kao povjetarac.  Onda se rasprše i ostave mi tragove rasute u okvirima slika. Gledam sliku po sliku i to nisam ja.  Svaka slika ima svoje svjetlo.  Oko mene su ljudi, vode razgovore. Sjedam na stolicu, uzimam papir i pišem.  U trenutku više nisam u galeriji već u kući i čitam knjigu.  Olovka i papir nisu tu. Na stolici šešir. Stavim ga na glavu.  Više nisam u kući, sad sam u kinu. Ostavljam šešir sa strane i u ruci imam kokice. Na dlanu papir i nacrtano srce. Olovke stoje poredane posred stolice. Film počinje ja nisam u kinu stojim kod moje ulice. Ulični umjetnik svira gitaru i pjeva pjesmu koju ne znam. Ali znam da je to pjesma koju ću voljeti. Ja nisam iz budućnosti djevojka sa ordenom hrabrosti. Ja sam izvan okvira slika. Ja sam trag putnika. Sadašnji otisak vremena i jedna sasvim neobično- obična žena. Ja sam topli ogrtač što čuva od hladne zime. Ja sam neko ko piše ljubav i kad ti se čini d...

Pričali su mi o njemu. Za svo ovo vrijeme nisam ga srela.  Govorili su mi da bude na istim mjestima. Rekli bi, on luta, izašao je iz priče. Jedne večeri sam nacrtala njegov portret.  Crtaš nekog o kom si slušao, a nisi ga prije tog vidio.  imaš samo obrise i stvaraš rukama linije koje se oblikuju u lice čovjeka. Crtajući sam govorila riječi koje su postale poezija. Kao da me on može čuti negdje tamo na našim ulicama. Imaš ono nešto, što ruke traže. Imaš ono nešto, što se sa usana kaže. Imaš ono nešto što se čuva. Ideš u kaputu prema meni sa osmjehom. Iz džepa izvadiš pismo i kažeš otkad se sreli nismo. Kad bi se sreli tekli bi minuti. Pjesme me na tebe sjećaju. Vitez se vraća, vjetrovi šapuću. Imaš ono nešto u duši tako vješto što doputuje u moje snove. Nastali bi noćni sati. Ostavila bih portret na stolu, pogasila svjetlo i otišla da spavam.  Ujutro bih sjela za sto i nastavila sjenčiti portret  i tako danima. Dio po dio i njegove oči su me gledale. Osmjehnula ...

Sjedimo jedno preko puta drugoga. Na stolu spisak uloga. Tebi i meni u ruci olovke, pišemo stihove. Redom ih listamo, jedno drugom u pogledu skitamo. Ti i ja ne glumimo, mi stvarno volimo. Ostavi spisak sa strane, šapni mi na tenane sve tajne čuvane samo za mene. I ne gledaj na sat i vrijeme, ni šta kazaljke pokrene. To mora da je ljubav kao između tebe i mene. A i znaš da je sat zanat za sebe, da on mjeri vrijeme a ne poglede. Pruži mu ruku, pusti papire da polete zajedno sa danom. Mi nismo uloge što prolaze ekranom. Otvorimo vrata i izađimo vani. Stani. Samo da te pogledam i zapišem u biću mom, taj osjećaj koji imaš, kad me gledaš. Sad nastavimo dalje niz ulice.  To što osluškuješ, to je moje srce. I čini nam se da plešemo umjesto da hodamo. To je kohezija nastala od dodira. Tajno mog svemira. Puštam te da me vodiš kroz sve prolaze, vidi laste na jug odlaze. Znaš, ljepo je biti pored tebe. I kao da smo na svjetu sami, mi nismo romantična drama sa Tv ekrana. To što osjećamo ne piš...

Ko može da zna našim mislima pute.  Kad ih obučemo u kapute i izađemo vani. U cipelama sa poderanim đonovima.  A nema obućara da ih zakrpi. A mi plešemo na kiši. I ko može da zna gdje sam se sakrila u tonovima jeseni i ko može da zna nešto više o meni. Gledaju mi lice misle da mi čitaju srce. A ne znaju da se dubine mog bića ne otkrivaju u pogledu  i osmijehu. Ko može da zna kako se u meni sanjaju sva godišnja doba. I koliko je teška moja torba što je nosim na leđima. I ko može da bude pandan mojim snovima. Da zagrli moj svijet, a da ne pobjegne. Ko može sa mnom da sjedne za sto i da satima ćutimo. Ko može suze da obriše i osmijeh da napiše.  Onaj osmijeh, što traje.  Prođe sa mnom kroz kiše i da slobodu diše. Ko može da ostane, kad mu dođe da ode. Ako postoji taj neko, pa čak i da je daleko. Onda da krenemo zajedno da tražimo našim mislima topli dom. Ko može da zakrpi đonove da kiše ne prolaze. Ko ima dobrotu u sebi da bude tvoj put.  Kad ugrije sunce da n...

To što smo htjeli jedno drugom reći, rekli bi pjesmama. Čuvali tajnu na usnama. Bile bi nam to mape za korake. Da tvoj pogled, moj pronađe. Čekam te tamo gdje staju vozovi. Ni ljeto ni jesen u meni. Mirišu prvi taktovi jeseni. Ulicom putuju pečeni kesteni. A ni ljeto ni jesen u meni. Ljubav dođe kao grožđe. U nama zri onako s jeseni. Misliš li o meni to se ne pitam. Još skitam onim drumovima u kojim tvojih koraka ima. I sjedim satima pred tvojim vratima. Sve kao hrabar sam da pokucam i da ti vrata otvoriš. O kako netaktično od mene i to tako u jesen uvjek krene. A ljeto si za mene. Onda si se kao jesen u moje biće ušunjala. I tu si ostala. Tražim te tragovima vozova. Moja si karta i pjesma moja. A šta sam tebi ja, moja malena?! Iz tvog stana dolazi muzika, ja sam plesač ispod tvog prozora. Izađi pa mi pokaži korake. Da plešem sam, priznaćeš, to ne ide. Spušta se veče na tvoje prozore, a ja za tebe slikam sutone. Izvini ako sam ti povrjedio osjećanja. Ima tih dana, kad sam stranac i sam...

Kroz tvoje prozore vidim obzorje. U tvojoj ulici stanuju pjesnici. Na mojoj strani jastuka matematika. Na tvojoj književnost i romantika. Kao džentlmen n osim šešir i cipele. Ti kao hipik trake oko glave i patike. Ja gledam zidove zgrade, ti prelaziš slobodom ograde. Sreo sam te dok sam pisao brojeve. Ti si slušala pjesnike. Ja džentlmen pun manira i bontona. Saznao sam da si primadona umjetničkog paviljona. Tražio sam broj tvog telefona. Rekli su mi ona telefone ne voli. Preko ptica joj pošalji poruke a oči u oči pozovi je. Tebi je igra pozorište, meni su brojevi drugovi. Zato te pitam može li hipik, džentlmena da zavoli? I samo ne reci da su to pusti snovi. Ti voliš ljuljaške, ja volim klupe u prirodi. Ti hodaš bosa po pjesku i vodi. Rođena u slobodi. Svojim dlanovima bojiš prazne listove. Znaš volio bi da se pretvorim u kistove da me tvoje ruke dotaknu. A da na listovima brojevi naslikani ostanu. I rekao bih ti kroz brojeve slova i da te volim. O da li bi tada bila moja? S' ove ...

Tražio je u srušenom svjetu tragove. Odavno su se ljudi otuđili jedni od drugih. Obradovao bi se kad bi neko došao i pokucao na njegova vrata.  Osmjehnuo bi se i ugostio svakog putnika koji bi putovao prema sigurnim mjestima. Nije odlazio iz svog doma. Tu je bila sva toplina koju je još kao dijete volio. I danas, kao odrastao čovjek, on jutrom sjedi na terasi i sluša prirodu.  Kaže da je to muzika koju ne može prenjeti ni jedan radio. Tu nastaju pjesme kojih se sjećaš uvjek. Razgovarao bi sa ljudima i kad bi ga pitali zašto ne ide iz te pustinje.  Rekao bi da je to njegova pustinja u kojoj stvara djela. Čuvao je sve fotografije, pravio bi izložbe kad neko dođe.  Vodio ih je u svijet za koji su zaboravili. Nije bilo sigurno ostati u tom djelu, ali on je tu osjećao slobodu kakvu nigdje drugo ne bi mogao pronaći. Jer gdje god bi otišao bio bi stranac. Njegove fotografije bi ostale u prašini.  A on je iz te prašine stvarao čuda. Zapisivao je svako jutro priče koje n...

Rekao je postaću heroj tvog romana džentlmen i dama sa ukusom malina na usnama. Došetaću u tvoje riječi i ti ćeš ih perom, papiru reći. Okretaće stranice i tražiće tvoje i moje lice. A naša slova oblikuju srce. Rekao je ostaviću ti šešir na prozoru i u njemu dva goluba. Tako nećeš biti sama, onih dana kad putujem. Bićemo film ti i ja, džentlmen što pjeva ispod tvog prozora i plemenita dama. Ti nećeš nositi kofer sama. Jer sve što tvoj kofer nosi to čuvam ja. I zagrlim i zavolim, samo jedno te molim. Sačuvaj taj sjaj u očima tvojim. Nosiću ti kišobran po kiši. Ispod tog kišobrana ti piši. Biću tvoj grad u kom se možeš sakriti, jastuk na kom možeš sniti. Rekao je postaću dio tvojih dana i tvojih noći. Vjeruj mi ja ću doći. Kad budeš pronašla dva goluba u mom šeširu. Piši sunčevim zracima i zvjezdama na papiru. A ja ću u punom i najljepšem smislu reći šta osjećam prema tebi u pismu. I pismo će putovati kao u davna vremena pismo za damu od džentlmena. Kad vidim maline, sjetim se tvojih usa...

Otvorio je vrata i gledao je jutro.  Sjeo bi na stolicu i slušao kako se slažu note koje čine melodiju. Nije dao sebi da zaboravi vrijeme koje je bilo prije. Čuvao je na dlanovima uspomene.  Kažu da je lutao noću i sakupljao u svoju torbu sve one sitnice koje bi ljudi odbacili.  On im je darovao dom. Te sitnice nisu bile samo stvari već i zaboravljena osjećanja.  Često ostavljena na nekoj klupi u parku. Skupljao je stare televizore i radija. Pravio bi kina i emisije, i onda bi ih odaslao u domove ljudi. U svijetu gde je bilo pravilo da pravila nema više. On je vraćao nadu u ljude. Bio je mnogo puta povrjeđen od ljudi. Opraštao im je. Nije bilo mjesta u njegovom srcu za ljutnju. Znao bi i on tu i tamo pustiti suze niz lice. Govorio bi da se duša tako umiva. Kako je svijet odavno bio srušen i ljudi nisu više bili nasmijani kao nekad.  Puštao bi filmove iz kina gdje bi se čuo smijeh. Čuti smijeh bilo je nešto što je smatrao rjetkim trenucima. Skupljao je i njih. Za...

Čujem ti korake.  Krojim oblake za tvoje jastuke draga. Ti i ja smo muzej nedovršenih veza. Teza koju nismo napisali. Usne mi žeđaju za tobom.  Prolazim praznom sobom, nalazim tvoje knjige,  tvoja pisma, i sve ima smisla. Kad na tebe pomislim draga. Čujem ti riječi sa usana, noć je bez sna. Pismo sam ti dragi pisala pored fenjera, budna sam ostala. Pustila radio da svira. U meni ostavljeni tragovi jedne davne ljubavi. A i dalje osjetim blizinu kad sati kao inati dođu. Kad mi tvoje oči mislima prođu. Dragi, krojila sam od uspomena haljinu kad se sretnemo na plesu. Znam, nećeš me prepoznati, biću skrivena iza vremena tvog sjećanja. Bio sam i ostao negdje između priče o nama i samotnih dana. Draga, da li ću te prepoznati kad budeš zastala pored mene ili je svoje učinilo vrijeme. Eh, te uspomene što kradem od sebe da zaboravim tebe, ali ne ide. Kad  me vide, kažu da nisam onaj otprije. Otkad si otišla, ništa isto nije. Rijetko sam sada među ljudima, sve što bih htio reći...

Vrijeme u kom se nalazila, bilo je daleko od onog koje je sanjala.  Ostavila je svoj kofer pored ormara. Stvari su stajale danima.  Soba joj je bila strana.  I sama sebi je bila stranac. Ko bi rekao da je to prostor u kom je provodila vrijeme.  Ništa se nije promjenilo, osim godina koje su ostavile trag na stvarima. Ljudi su odavno otišli iz tog mjesta. Jedino se ona vratila. Uvjek je bila ispred svog vremena, a sad se našla u vremenu koje ne zna. Kada je govorila da trebaju otići jer nije sigurno, nisu joj vjerovali. Danas su svi daleko i na sigurnom. Ona je tu gdje ništa nije sigurno. Osim toga da si ostavljen i prepušten sam sebi. Raspakovala je stvari, mada nije znala zašto.  Znala je da će ih brzo vratiti u taj isti kofer i krenuti ne zna ni ona gdje. Distopija filmova u njenim mislima listala se.  Njene oči su bile ekran koji je gledao te filmove. Vjerovati nekom, o kako je to bilo strano u ovom vremenu. Ljudi bi pričali o sigurnim zonama, a onda bi s...

Vidim na tvom licu tajne Svemira. Vidim u tvojim očima, divlju ljepotu. Tvoj pogled je kao nebo. Lutam u tvom pogledu, izgubim se i pronađem put natrag držeći tvoju ruku. I ti ideš sa mnom. Čitao sam poeziju iz tvog osmijeha. Kad tvoje usne riječi govore one su kao šapat vjetrova. Znaš vilo, noću slušam tvoje riječi koje šalje vjetar i one se naslone na moje rame. Tako zaspim, slušajući priče sa tvojih usana. Tvoja kosa je kao vjetar koji sam dodirnuo svojim rukama. I osjetio sam nešto, što nikad prije osjetio nisam. Želim čuvati sve to. Ne mogu te pustiti da odeš. Kažu, kad voliš, pustiš. Ti si tu u slomljenim djelovima mog srca. Došla si da mi budeš melem. Pronašao sam beskraj u tvom zagrljaju. Trebam da budeš tu. Ta divlja ljepota u tvojim očima. To je nešto što ne mogu zaboraviti. Ti nisi vila, ti si žena sa krilima. Kad jutrom, otvorim oči vidim te kako stojiš pored prozora. Okreneš se prema meni i pogledaš me očima. I znam, ne sanjam, budan sam. Uvjek ćeš imati dom u mom srcu. Sp...

Išla sam koracima, zamišljenih želja.  Stigla sam pred ogledalo i ušetala sam u svijet iza ogledala. Patike su dobile cvjetove, vrtila sam se u krug.  To sam ja plesala sa tvojim čežnjama. Čitala sam ti poeziju iza zatvorenih vrata tvojih tišina. Smanjio si radio i prošetao nekoliko koraka.  Sinoć si bio pod prozorom mojih nedostajanja, svirao si i pjevao pjesmu tvojih besanih noći. Sreli smo se gledajući u ogledalo kad su sve ulične svjetiljke sakrile naše poglede. Mjesec je kroz krošnje drveća slušao šaputanja. Prstima smo dodirnuli staklo svako sa svoje strane i sanjali smo filigrane. Slao si mi svjetlosne signale s tvoje strane prozora. U treptaju tvog pogleda nastala je fotografija. Sakrili smo zrno i nit naših susreta. Slali smo pisma koja nismo pisali, samo smo misli jedno drugom slušali. Kao što vjetar sluša kišu i zajedno poeme pišu. Kao što se sretnu jutro i dan i zagrle noć. Kao što sunce i mjesec ukradu u sutonu trenutak za sebe, tako sam ja pronašla tebe. Vra...