Škrinja, švelja i špajz

Posred šava zaborava, na dlanu da li pismo ili glava. Tek stoji jedan novčić od metala. Kod fontane Di Trevi zaboravljeni su se sreli. Pogledaj me u oči i reci mi jesmo li ruže pustinje,  trag milostinje i prepušteni sami sebi. Zamisli želju i pusti sa dlana da krene. Kad  novčić padne u fontanu, sjetićeš se ti mene, a ja tebe. Sješćemo na klupu nas dvoje, ulicama prolaziće ljudi i ostaviće novčiće  u fontanu Di Trevi. Neće ni znati da su se zaboravljeni sreli. Otuđeni od vremena kao ruža pustinjska nastali od pijeska. Latice nam krhke i kao oštrice.  Treba biti nježan kad nas neko dodirne. Skriveni smo ispod pijeska, pojavimo se kad prođu pješčane oluje. Kad nas dotaknu zrak i vjetrovi mi cvjetamo u pustinji. Jesi i ti kao po legendi voljeni što za svoju voljenu ljek traži. Suze ti pijesak dotaknu i pojavi se ruža pustinje. Reci mi sjećamo li se? Otvori vrata posred ulice s' druge strane vrata, čekam te. Pružam ti ruku sa novčićem na dlanu. Posred vjernosti i ljubav...

Kažu da sam izmaštana priča. Putnik bez vodiča. Kažu da fotografišem pauka dok mrežu plete. I čuvam ptice kad jutrom u dvorište slete. Kažu da pišem po ulicama priče.  Sunce ih zapamti, kiša ih sakrije. Rijetki ih pročitaju dok noću skitaju. U nekim svojim mislima i samoćama. Tada njihove stope pokupe riječi sa ulice. Tako priča po priča putuje. Kažu da sam skrivena u nekim neznanim zemljama. I da je sjeverni vjetar drug mojim rimama. Kažu da me ne možeš stići i da sam ja priča u priči. Iz knjige u knjigu putujem, sa pticama drugujem. Ne pitaj me ko sam i gdje stanujem. Gdje dane danujem, gdje noći noćivam. Vila sam i ništa me ne pitaj. Reći će ti da sam zagonetka o kojoj ne možeš ništa znati. Ja sam slobodna kao vjetar sa kojim ti ne znaš plesati. Reći će ti gdje stanujem, a ne znaju ni oni. Gdje putuju mog voza vagoni. Do mene ne stižu telefoni, pozivi i poruke. Ja samo znam da sve mogu reći ruke. Reći će ti da ne gledaš mape i ne tražiš moje korake. Jer gdje da pronađeš pisca sk...

Rekla sam da odlazim.  Rekao si da ostanem.  Da nismo istekli, jedno- drugom sve rekli. Ostala sam. Otišao si ti. Ironija jedne ljubavi. Za tebe, mi smo bili samo putnici, crno-bijeli filmovi. A ja sam nas uvijek vidjela u boji. Šašava Kazablanka i Snjegovi Kilamandžara. To su filmovi koji me na tebe sjećaju. Skriven si u jednom pogledu na ogledalo. A kao da si pored mene. Tako sam te crtala Dž. Iz sjećanja. Za tebe mi smo bili dvije duše koje se razumiju. Onda si rekao da me ne razumiješ. Ironija tvojih tišina. Dok negdje sad, prolaziš kroz tvoj grad i riječi govoriš. Mudro ćutiš u svojim zimama, nikom ne govoriš o nama. Rekao si znaju svi da tamo negdje postoji djevojka. Ti sve svoje osjećaje staviš u džepove. Tvoje ruke zime ne vole. Kažeš da je ljubav sve što potrebno nam je. E Dž, zašto ti bježiš od ljubavi. Za tebe mi smo bili melodija pjesama, pisma čuvana. U koferu ispod tvog kreveta. Dah vjetrova, sudar svjetova i dodir dlanova. Za tebe mi smo bili pročitano pismo, ko...

Otvori prozore i pusti radio. Slušaj sad 253 koraka od sjećanja, 255 ostavljenih tragova i 257 pisama.  Ostavljenih na mjestima koja voliš. Pročitaj, ako ti bude srcu milo.  Ako ne, ti nastavi dalje. Ostavi pticama mrvice hljeba. Obraduju se. U čudu si, znam. Nisam Svemirac i neću zauzeti tvoju planetu. Mada se ti i ja lično ne znamo, ja tebe na neki način znam. Nije jasno ni meni, ali znam te. Ne radim na radiju, samo sam malo pozajmila ovu frekvenciju. Imam nekoliko minuta da ti sve objasnim. Ja sam iz daleka, ali i izbliza. Slažem vinil ploče i ostavljam ih u poštarskim sandučićima. Jednu sam ostavila i tebi. Znam da voliš slušati Rundeka i koju pjesmu voliš. Dobro, znam i to da nemaš gramofon. I njega sam ti ostavila na jednom od tragova.  Ponesi sa sobom nešto u šta možeš spakovati sve darove. To su sitnice ne brini. Nisam ti kupila planetarij. To svakako ne bi moglo stati u tvoj auto. Mogu ti napraviti maketu, ali kako da uđeš u nju i da posmatraš zvjezde.  Tel...

Stojim pred tobom i gledam te u oči. Vraćam film, kasna noć, sjedim za stolom i večera se hladi. Kišne kapi idu niz prozore na staklo stavim dlanove.  I sve riječi u jedno čekanje stanu, idu isti filmovi na Tv ekranu. Upalim radio i pustim pjesme. Upalim fenjere od iluzije. Umio je da me nasmije. U morske mreže smo zapleteni.  Stranci smo postali ti meni, a ja tebi. Mi smo školjke što rađaju bisere.  Umjesto njih stavim kapi kiše na dlanove. Pa ih stavim oko vrata. Pomjerim kazaljke sata. A u meni ostavljeni tragovi kad proljeće dolijeće sa lastama. Kapetane, sve stane u riječi dodir liječi. Ustajem iza stola, ostavljam večeru da stoji. Ako nekad dođu koraci tvoji. Čuću ih kako prolaze kroz hodnik i dolaze za sto. Vidjeću ti oči u noći. Ostavio si brodove da plove. U mrežu se ulove školjke koje skrivaju bisere. Stavićeš mi na dlanove ruke i uzeti kišne kapi.  Pa ih nanizati oko mog vrata. Vratićeš kazaljke sata. Kapetane, sve stane u poglede tvoje. U mreže smo zaplet...

Letjeli su leptiri sa krilima od kišnih kapi. Sve je dobilo smisao kada si napisao...Čuvam te. I ostavio tu poruku na stolu, pored stavio šolju sa kakaom. Gledala sam kroz prozore naših nadanja leptire kako lete sa krilima od sunčevih zraka. Probudili su se iz sna koji su sanjali. Ti i ja smo se čekali u pričama koje su pisali. Djevojka, od papira slomljenih krila izlazi iz mastila. Postali smo muzika i utjeha. Čovjek od stihova čita priču o meni. Uzima na svoje dlanove listove ne znajući da tako grli me. Kišne kapi su padale, oči se nadale da će sunčeve zrake biti utočište leptirima. Čovjek priča priče za laku noć, san ne dolazi krila ne zarastaju. Djevojka od papira lječi krila muzikom iz tvog gramofona. Vinil ploča se okreće u krug. Na tvojim dlanovima, ostaje boja indiga. Ja sam rođena slovima iz mastila. Gledala sam leptire kako kišne kapi i sunce pozovu na ples. Budni iz sna, a ti i ja u pričama od mastila. Romantična drama utjeha za nas. Čujem ti glas, dok leptiri lete u vrtovim...

Gledaj me u oči i reci da ovo što sad gledamo nije srušen svijet.  Da ćemo ga mi ljudi opet izgraditi svojim rukama. Pogledaj me u oči a da ne skreneš svoj pogled i reci mi da je opstalo još iskrenosti u ljudima.  Da nisu spakovali svoje kofere, otišli iz domova.  A sve ono ljepo što imaju ostavili zaključano u tim zidovima koji sami stoje. Reci mi da nismo prirodu ostavili samu, već da još imamo sluha za njenu melodiju. Sve to mi reci, a onda sjedni sa mnom za sto da kao ljudi razgovramo. Jer inače razgovaramo kao dva stranca koja pitaju za neku ulicu i šta ima novo kod nas. Pričaj mi jer želim čuti tvoj glas i kako se osjećaš, ne kako si, već šta je u tebi. Nemoj mi pričati o tome kako si dobro. Jer slike koje postaviš na beskonačne tragove u vremenu prelistanih priča nisu odraz tebe. To su maske koje odaju više nego da ti lice pravo vidim. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzta sa sajta: Pixabay

Izvini što sam noćas zaspala na tvom ramenu. Bila vitez dobrog srca. Dok se sati niz ulicu vuku, budan sanjaš s glavom na jastuku. Kad svi rašire svoja krila, dahom Aprila, ja sam svoja sakrila ispod tvog okrilja. Izvini što sam pjesnike, pozvala na stihove. Srce treba popravke, ptice ne žive bajke. Ti bi kao Majakovski slao ruže do Pariza. Al' mi ruže ne trebaju već tvoj pogled izbliza. Ti bi kao Mika Antić prešao put dug nekoliko dana. I dok te svi traže, stajao bi pred mojim vratima sa ljubičicama u rukama. Al' mi ljubičice ne trebaju, već da me tvoje oči s' ljubavlju gledaju. Ti bi kao Branko Miljković, pisao o ljubavi u Septembru. Al' Dž, April je. Izvini što te volim u tišini, dok se oko nas galama prolama, među nama je mir. Izvini što sam slikare pozvala na platna. I što slikaju kroz štafelaje. Dž sve mi tvoje nedostaje. Ti bi kao Van Gogh naslikao suncokrete i zvjezdanu noć. Ali mi polja suncokreta bez tebe pusta stoje. Trebam ruke tvoje da kroz suncokrete šetam...

Ti sve moje riječi u pjesme pretvoriš. Ušuškaš ih u stihove i ljubav govore. Ti sve moje osmijehe naslikaš u svojim očima. Čuvaš ih kad ti do smijeha nije. Pronađeš ih u usomenama i staviš na sto Tako se ti i ja kroz daljine vidimo. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Sanjarenje pretvaraš u zanat sa perom na papiru. Pišeš riječi. Pita me... Šta čovjeka, danas lječi? Reče mi... Pišeš ljubav i toplinu. Ne stvaraj ljudima iluzije o sretnim krajevima. Odgovorih... Odavno ti ja ne živim u bajkama. Izađem na ulicu, vidim ljude da prose, djecu koja su gladna, a noge im bose. Umjesto bezbrižne igre, žive brige. Vidim djecu idu putem do škole i pitaju se zašto mama i tata nemaju vremena. Je li nas više ne vole ? Vidim kako djeca brzo odrastaju, djetinjstvo u svijetu tehnologije ispraznilo je ulice. Dolaze generacije nove, znaju li kako se igre davnih vremena zovu. Imaju li radost u sebi i gdje je odlutala planeta sa odistinskim smijehom djeteta. Otuđenost koja ulazi u sve pore. Rijetko ko za igru vani zove. Svi gledaju (dok hodaju) u pametne telefone. Vidim tužne i sretne. One koji se vole, one koji ćute jedno od drugoga. Vidim splet uloga i prolazim kroz te bulevare gdje su sve bajke zastale. Vidim zatvorene prozore koji se otvore.  Čujem galamu i vidim...

Pričao sam priču o nama. Kako smo se u noći boje ćilibara sreli draga kraj šardvana. Usred Bosne kose zanosne, usne od behara, badem oči, duge trepavice i milo lice. Usred Aprila, preda mnom stoji vila. Dušu mi je umila nježnim rukama, bistrom vodom sa šardvana. Ostavila opojan miris na usnama, ljepa đul djevojka. Probudio sam se iz zimskog sna usred proljeća. Noći kratke, dani dugi, eh što je rahatluk, kad se ljubi. Te noći smo šetali i ašikovali. Gledala me očima, a oči njene su ogledalo u kojim sam se vidio. Pogledala je na sat i rekla vakat je da krenem. A ja slušam i čujem, a ne čujem, zagledan u oči njene. Noć razlivena kao ćilibar, ostani još nekoliko minuta, vratićemo sat i pomjeriti vrijeme. Đul djevojko zar sad da odeš, kad smo se tek sreli. Njena ruka u mojoj ruci utočište. Dušu mi je dirnula, srce joj se predaje. Vidim ja ona haje i isto osjeća. Ljubav nas je pronašla usred proljeća. Ostala bih dok zora rana ne zarudi, moje srce tvoje ljubi. Ali odavno je vakat bio kad sam ...

U daljini čuje se klasika i svira harmonika. Prsti tvoji putuju po dirkama. Zatvorenih očiju tvoje ruke note znaju i džez sviraju. Vjeruješ, da ona čuje tvoju muziku i da se daljinama dodiri osjete. Kad oči otvoriš u rock muziku note pretvoriš. Nju u galeriji vidiš. Sviraš fado i kako ti srcu drago. Znaš da je ona tu među ljudima. Od tvog pogleda, do njenog osmijeha. Ona je tvoje utočište kada note odlutaju i kad te ne razumiju ljudi. Ona je ta, tvoja harmonika to zna. Noćas njoj sviraj sve pjesme i melodije. Ona je tu kad niko nije. Topi se med sa usana, sviraš fado, kako je njenom, a i tvom srcu drago. Prepliću se prsti njeni i prsti tvoji, ona note vodi. Svira harmonika, na tvom ramenu njena ruka. I jedna poruka na harmonici. Srešćemo se u Lisabonskoj ulici. U Rua Augusta, pješačkoj zoni. Uzmi karte Lisabon za tri dana, Lisabon za 5 dana, Lisabon za zauvijek. Čitaj mi sa usana note koje sviraš. Dušom mi pjevaj, pjesme tvoje. Prstima što sviraju raspleti kose moje. Obasjana suncem sv...

Ptice lete, negdje u daljini čuje se muzika. Otvaram ormar i kroz prozor čujm povjetarac. Iz ormara vadim knjige. Pakujem ih u kofere. Uzimam pero i papir, sjedam za sto. Pišem pismo. Ostavljam ga sa strane na hrpu pisama napisanih koja još nisam poslala. Poslaću ih sutra ili nekog drugog jutra. U svakom pismu jedna stranica otisnuta iz srca. Roman je srce kad vam kažem. Pita se tu i duša. Prolazim kroz grad kao umjetnik i pismima otisnutim iz duše presvlačim se u nježno biće.  Bez šešira ne idem. Balansira sa vjetrovima, reflektuje sunčeve zrake. Vidim kako me ljudi gledaju, ali me ne vide i ne znaju. Osmjehnu se, slegnu ramenima naprave kolut naprijed očima ili odmahnu rukom. Sjednem na stolicu na rasklapanje. I ona putuje sa mnom. Imam i stol koji se rasklapa.  Izvučem kao mađioničar hrpu papira koji kao da su spojeni spajalicama.  Kompozicija voza nastaje u tom trenutku. Zastaju svi ti ljudi što su se čudili mom biću. I ja krećem da pišem. Olovka leti po papiru Vjetar...

Ako te pronađu u mojim snovima. Ti reci da sam te tu sakrila. I pjesma na gitari svirana, za tebe je Dž pisana. Ako te pronađu u dahu proljeća. Ti reci da sam te tad zavoljela. Ako te pitaju Dž ko sam ti ja? Ti reci djevojka što mi je svojim pjesmama srce ukrala. A ja, ko ja, ponosan otišao sam. Dolutam mislima u ulicu njenog grada da je vidim, a da me ne vidi. I opet odlazim. Ako te pronađu u pregrađu i kažu ti da su me sreli. Ti reci Dž da se godinama nismo vidjeli. Pisao sam ti pisma. Moja Milena ih sve čuva i rado ih se sjeća. Pronašli su me Milena u tvojim snovima i u dahu proljeća. Znaš, rekao sam im, ta mala (kako je od milja zovem) drugačije vidi svijet i osjeća. Ako te pitaju gdje smo sada mi? Ti reci udaljeni kilometrima, a bliski srcima. Ako te pronađu tamo gdje smo pričali satima. Ti reci da smo zajedno sat postavili na bulevaru ljubavi. Ako te pitaju zašto nismo zajedno? Ti reci da se nikad nismo rastali da smo dušama uvijek povezani ostali. Upali fenjere, spakuj kofere to...

Ja sam dolutala, mada kažu da znam tačno sa koje tačke Svemira sam se odmetnula. I došla ovdje biti dodir mora i valova. Po noći šetam ulicama i zapisujem šapate noći.  Ljepa je to melodija, ako umiješ slušati. Zrna pustinje sam  stavila na dlanove i poslala ih kao želje.  Ko zna, stići će jednog dana do Sahare i zaplesati sa pustnjskim ružama. Pjesme pišem na hartijama vremena i slažem ih kao eksponate u muzeju. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Vidimo li djecu oko nas? Čujemo li ono što njihove duše govore bez riječi? Svako jutro prije podne i svaki dan poslije podne vidim majku kako ide sa četiri djeteta ulicom. Jedno dijete ide u školu. Bio je snjeg i hladno gledam kroz prozor i vidim ih kako idu ulicom i jedno dijete nosi,  drugo vozi u kolicima i pored nje ide još dvoje djece. Gledam i krenu čovjeku suze. Kolica ne mogu proći kroz snjeg, jedna djeca se raduju a druga plaču. I meni krenu suze. Dotakne me kako danas ljudi sami vode svoje borbe. Ne traže ništa, ponosno idu svojim putem. Prišla bih da pitam treba li pomoć. Ali vidim ponos na njenom licu. Majka, kao majka i kad je nemoguće ona ide svojim koracima da bi i njena djeca mogla proći. Taman, bio i snjeg koji pada neprestano i vjetar koji isti snjeg nanosi. Pitam se tako, je li imaju topli dom, kako se snalaze.  Čekaju tatu da dođe sa posla. Igraju se, izvode nestašluke uobičajene za djecu. Dijete koje ide u školu piše zadaću i krajičkom oka prati ostalu dje...

Otvorio je prozor i gledao kako jutro razgovara sa suncem. Naslonio se na okno prozora i ispijao kafu.  Tražio je u romanu svojih dana neku skrivenu rečenicu.  Htio je da mu otkrije tu tajnu o kojoj je slušao. Često puta bi je zaboravio, spakovao u kofer sjećanja. I sad kad mu treba ta rečenica, sakrila se gdje je njoj milo. Nije on želio da se zatvori u tu sobu koja ima divan pogled na ulicu  i koja je sačuvala sve njegove neprospavane noći. Pričao je on tim zidovima i golubovima na krovovima svoje besane dane. Čitao je knjige i slagao na jednu stranu pročitane, a na drugu one koje tek treba čitati. Danas mu se ne ide vani, provešće dan u toj sobi što je ispisala pisma  koja još u kovertama stoje i gledaju prema vratima.  Traže da se stavi markica i pošalje na adresu. Pošta mu je daleko.  On je ta pisma dostavio u svojim mislima. Čak su i pročitana i on odgovore na ista već zna. Nekad, se osjeća kao pisac, kao pjesnik koji stihove piše na papirima koje je ...

Soba u kojoj sam se probudila ima na sredini stol i dvije stolice.  Vidim prozor i spuštenu roletnu. Da li je noć ili je dan? Igra li se suton svitanja i ima li ovdje čovjeka? Ili sam, sama među knjigama? Podižem roletnu i osjetim sunce kako proviruje  i dodirnu mi lice njegove zrake. U hodniku čujem korake. Nisam sama među knjigama. Ima ovdje tragova čovjeka, čujem mu korake izdaleka. Neko je pustio pjesmu koju volim na gramofonu. U kutku sobe postavljena je telefonska govornica. Gledam se u ogledalo i tražim napisanu poruku. Filmska recenzija u mojim mislima. Album fotografija stoji pored kreveta. Koraci zastaju pred vratima. Ključ otključava i otvaraju se vrata. Otkucaji sata ravnomjerni su otkucajima mog srca. Vidim u mraku obrise lica, čovjeka kojeg znam. U oči ga gledam. Kaže mi zažmiri to što osjetiš na obrazima to su leptiri. Otvori oči i vidi pčelu kako pleše sa cvjetom. Znaćeš, da nisi sama među knjigama. Ti si vila, među ljudima. Zvoni telefon, podižem slušalicu sa ...

Kad otvoriš vrata s' ključem od zlata. Kad usne ove medom cjelivaš. Reci mi da znaš, gdje odlaze godine spakovane u kofere? Kad pustiš leptire da polete sa dlanova. Budi mi okrilje od snova. Kad knjigu pročitaš i ostaviš na policu, daj da vidim tvoj osmijeh na licu.  I mjesečinu u noći što obasja tvoje oči. Kad vidim tu tajnu ispod obrva koju čuvaju dva oka boje badema. Gledam te.  U očima tim behar vidim. Ljubav se u nama svila. Ti ljubavi daruj krila. Da leti do naših dlanova. Kad šapneš zvjezdama tajne prolaze i kad se u noći otkrije moje lice. Kad pogledaš u svoje dlanove i grafit kojim su ruke tvoje sjenčile lice moje. Budi mi ulica kojom ću proći i čuti muziku. Hodaću sa tobom tom ulicom i držaću ti ruku. Pisaćemo po prašini naih stopa. Čuvaću te onako, kako se ljubav čuti može. U damarima ispod kože. Gledaću te očima, onim pogledom u kojem imaš utočište. Kad otvoriš paravne i sunce ti na prozor dođe. Vidjećeš mene kako dolazim u beharu tvog proljeća. Biću ti sreća koju ...

Rekoše mi da sam hroničar vremena.  A ja opet kažem, sanjar sam. Slušam ljude i kad riječi ne govore, sve one emocije što sakriju, u očima pročitaš. Vidim ljude i ostavi mi utisak sve ono šo drugi neće primjetiti. Vidim ženu kako ide sa djecom svako jutro. Vodi jedno dijete u školu. Ostala djeca idu uz nju kao mali ptići. Sretnem ih često kad idem do grada.  Zaiskri mi suza u oku, pa kad ih vidim kako se nasmiju i tu dječiju bezbrižnost  zaiskri i osmijeh na mom licu. Vidim ljude pored kojih prolaze, ja se osmjehnem i pozdravim ih. Imaju tu blagost na licu i zahvalnost. Autor teksta: Milena Vujinović Slika prezeta sa sajta: Pixabay

Njegova poezija je kao kardamon. Utopija u kojoj želiš ostati. On je inžinjer romantike.  Njegove konstrukcije su zavladale  mojim srcem. Reče mi da će pustiti ljubav da leti kao ptica i da će sletjeti na moje dlanove. Reče mi da zagrlim pticu i da će se i on osjećati zagrljenim. O njemu tek nekoliko slova razaspem po papirima kao nježnu čežnju. Koju će on čitati kad budu sitni sati plesali svoj ples. Uradio je nacrte i od njih će u svom ateljeu u stvarnost pretvoriti želju. Rekao mi je da će to biti njegovo djelo koje ću čuvati kao simbol ljubavi. Dok bi crtao, gledala bih te ruke kako bijeli papir pretvaraju u sliku. I tada on uputi pogled prema meni. Kaže mi ovo je moje hvala jednoj ženi koja je obojila sve u meni. Na slici suncokreti, ptice i otkriveno moje lice. Romantične konstrukcije jedne revolucije srca tako je nazvao svoje djelo. Ne spava noćima, sastavlja djelove, boji makete i gradi ih mjesecima revolucijom poete. Gledam ga i crtam ga. Sjenčim prstma njegovo lice. ...

Letim sa stihovima sagrađenim od vjetrova.  Na bedemima skrivenih svjetova, istina je tako rijetka na usnama. Sačuva čovjek svoju dobrotu, vodilja je u mom životu. I tako je svojstveno meni kao jednoj ženi da sanjam.  Da pomjeram kompase gledajući sate i čuvajući kazaljke od vjetrova. Na obodima stihova, stoji istina na usnama.  Vodi me putevima neznanim za one koji istinu ne govore. Nema tog puta do srca kad neko istinu ne govori.  Nema povratka u moju dušu kad jednom istina nestane sa usana tvojih. Stojim na planinama izgrađenim od satova.  U vremenu u kom heroji čuvaju one koji sanjaju. Letim, slobodom koju ti ne poznaješ. Kad istinu sa usana ne govoriš ti ne vidiš tragove mojih stopa. Kazaljke putuju ja plešem njihovim okretom. Ne zboriš ti sa stihovima pjesnika, kad pročitaš pjesme što su pisali u besanim noćima,  svitanjima i danima. Niti se ljubav u okrilju istine sakriti može. Ona biva otkrivena u očima i kad riječi zaćute. Letim, sunčevim vjetrovim...

Kako se zoveš? Milena. Nisam te dosad sretao ovdje. Jesi. Ne sjećam se. Znam da se ne sjećaš. Sjedili smo ovdje i čitali knjige u biblioteci. Sretali su nam se pogledi. Odakle si Milena? Ne bi vjerovao. Moguće i da bih vjerovao. Ja sam s' druge planete. Šališ se. Ozbiljna sam. Letiš zvjezdanim stazama? Tako nekako. Što se smiješ, Milena? Smješan si. Jesi za šetnju? Trebala bih ići, hladno je. Uzmi moju jaknu, neće ti biti hladno. Samo jedan krug da prošetamo, obećavam ti. Reci mi Milena, voliš li muziku? Volim. Šta i koga još voli Milena? Ples pod mjesecom, let ptica, zvjezde koje šapuću vjetru u noći poeme. Milena, enigma si ti u misteriji. Ne pitaš me kako se zovem. Znam tvoje ime. Kako? Rekao si mi. Čitala sam tvoje pjesme i priče koje si mi pisao. Ali ja te ne znam. Znaš me. Sjetićeš se. Tvoje ime Milena, ono znači rođena da, donosi sreću drugima. Meni si donijela sreću. Kako? Tvoj osmijeh u očima. Sad bih stvarno trebala da idem. Zašto bježiš? Ne bježim, trebam pomoći drugim l...

Otvori vrata, uđi u moj skromni dom. Na stolu imaš doručak.  U ormaru ti je složena odjeća. Kad ti zatreba nešto za hladne dane koji dolaze. Knjiga je napisana, treba je još složiti. Pročitaj.  Imaš čast da prvi otvoriš te stranice koje sam pisala. Na prvoj stranici već imaš osmijeh na licu. Ti i ja smo plesali kao Marina Anissina i Gwendal Peizerat na ledu sa klizaljkama. Sjećaš se. Bježali smo u dvoranu i klizali bi oslobođeni od svih ramova u koje su nas stavljali. Disali smo slobodu ljubavi i kao dva buntovnika smo izvodili piruete. Kroz krov dvorane mjesec je bio reflektor naše priče. Noćima sam sjedila i gledala kako plešu na ledu Marina Anissina i Gwendal Peizerat. Tamo u tvom kutku sa druge strane mjeseca gledao si i ti kako su njih dvoje s ljubavlju plesali. Sjela sam za sto jednog dana i krenula pisati roman o nama. Znala sam da ćeš se vratiti i otvoriti vrata od svog utočišta. Zato sam ti ostavila roman na stolu. Gledam te s' druge strane ogledala, a ti to ne znaš. ...