Škrinja, švelja i špajz

Vidim na tvom licu tajne Svemira. Vidim u tvojim očima, divlju ljepotu. Tvoj pogled je kao nebo. Lutam u tvom pogledu, izgubim se i pronađem put natrag držeći tvoju ruku. I ti ideš sa mnom. Čitao sam poeziju iz tvog osmijeha. Kad tvoje usne riječi govore one su kao šapat vjetrova. Znaš vilo, noću slušam tvoje riječi koje šalje vjetar i one se naslone na moje rame. Tako zaspim, slušajući priče sa tvojih usana. Tvoja kosa je kao vjetar koji sam dodirnuo svojim rukama. I osjetio sam nešto, što nikad prije osjetio nisam. Želim čuvati sve to. Ne mogu te pustiti da odeš. Kažu, kad voliš, pustiš. Ti si tu u slomljenim djelovima mog srca. Došla si da mi budeš melem. Pronašao sam beskraj u tvom zagrljaju. Trebam da budeš tu. Ta divlja ljepota u tvojim očima. To je nešto što ne mogu zaboraviti. Ti nisi vila, ti si žena sa krilima. Kad jutrom, otvorim oči vidim te kako stojiš pored prozora. Okreneš se prema meni i pogledaš me očima. I znam, ne sanjam, budan sam. Uvjek ćeš imati dom u mom srcu. Sp...

Išla sam koracima, zamišljenih želja.  Stigla sam pred ogledalo i ušetala sam u svijet iza ogledala. Patike su dobile cvjetove, vrtila sam se u krug.  To sam ja plesala sa tvojim čežnjama. Čitala sam ti poeziju iza zatvorenih vrata tvojih tišina. Smanjio si radio i prošetao nekoliko koraka.  Sinoć si bio pod prozorom mojih nedostajanja, svirao si i pjevao pjesmu tvojih besanih noći. Sreli smo se gledajući u ogledalo kad su sve ulične svjetiljke sakrile naše poglede. Mjesec je kroz krošnje drveća slušao šaputanja. Prstima smo dodirnuli staklo svako sa svoje strane i sanjali smo filigrane. Slao si mi svjetlosne signale s tvoje strane prozora. U treptaju tvog pogleda nastala je fotografija. Sakrili smo zrno i nit naših susreta. Slali smo pisma koja nismo pisali, samo smo misli jedno drugom slušali. Kao što vjetar sluša kišu i zajedno poeme pišu. Kao što se sretnu jutro i dan i zagrle noć. Kao što sunce i mjesec ukradu u sutonu trenutak za sebe, tako sam ja pronašla tebe. Vra...

Sjedim na fotelji.  Pored je sto.  Saksofon vrtim u krug.  Svira bluz na gramofonu.  Podigla sam zastor i otkrila kino prostor na rasklapanje i prekrila sam zidove.  Bila sam u filmu. Neko je kucao na vrata.  Pogledala sam kroz okruglo ogledalo na vratima. Ispred je stajao čovjek i držao je paket u rukama. Otvorila sam vrata. Rekao je dostava darova. Potpisala sam se na papir. Nasmijao se gledajući moj rukopis. To ste vi, nisam znao. Davno ste mi potpisali jednu od vaših knjiga. Zapamtio sam vaše ime. Inače ste skriveni, rijetko vas vide ljudi. Slušala sam ga šta govori i znala da nisam u svom stanu već da sam u filmu. Preuzela sam paket i pozdravila dostavljača. Sjela sam na fotelju i otvorila dar. U njemu su bile riječi napisane na nekoliko stotina papira i jedna poruka. Sastavi riječi i dobićeš pismo. Film i dalje teče na platnu, gramofon slaže sa mnom riječi. A bluz svira. Saksofon se naslonio na fotelju i kao da u svojoj tišini šapuće jednu želju. Sipa...

Otvorite vrata br: 25. Čujem kako govori glas. Vrata se otvaraju i vidim svjetlost dana. Osjećam se kao zarobljenik, iako nam kažu da to nismo. Ovdje sam već nešto duže od tri godine. Drugi ljudi su ovdje godinama. Imamo pravo da izađemo vani samo u određenom vremenu. Inače smo zatvoreni zbog naše sigurnosti. Iskreno, ne vjerujem u tu priču. Vani nije jednostavno, opasnost je na svakom koraku. Ljudima vjerujem, ali uvjek sam na oprezu. Hranu nam dostave jednom sedmično.  Ne smijemo koristiti namirnice koje imamo u našim vrtovima. Sadimo ih tek da prođe vrijeme. Zrak je kontaminiran. Tako kažu na Tv. A ja odavno ne gledam Tv. Jedino kad nam se uključe sami da nas obavjeste kako vani nije sigurno. Iste te vjesti slušamo godinama. Nekad nam puste film, kao utopiju. Muziku puštaju na svakih dva sata po nekoliko pjesama. Kažu da bi muzika mogla dovesti do pobune i da nam odmetnici frekevencijom  šalju signale na koje reaguje naš um. Ni to im ne vjerujem. Sa ljudima se mogu rijetko ...

Iz knjige sam uzela riječi i naslikala ih na prozorima. Slikovnica mojih emocija odmetnuto je pričala priče ljudima. Otisnula sam želju kao brod da plovi ulicom dok zamišlja da je to more. Obula sam patike i pustila ih da ostave đonovima otiske na pamučnim snovima. Pertle su imale drugačiji plan i krenule su svojim putem. Zanesene ljetom nagovorile su patike da čuju muziku. I tako su se pertle sa patikama uzele ruku pod ruku. Plesale su kradući noći skrivene odaje. Prelazile su zebre i ostavljale cvjetove. Naslikala sam te u jednom potezu mog pogleda, prema tvojim očima. Nasmijala sam se, smijale su se i patike. Pertle su bile buntovne. Otišle su do Toscane i pozvale iz telefonske govornice moje srce. Srce je već vodilo razgovor sa tobom, linija je bia zauzeta. A nisu imale više kovanica u džepu da opet pozovu. Ostale su im dvije karte za voz. Vratile su se vozom i rekle da su srele polja suncokreta. Znaju da ih volim. Izvodile su piruete pred mojim očima. Slikale su mi i pisale poruku...

Sviđaju mu se katete mojih trepavica. Zapaža ih dok čita poeziju i stavlja stihove na zidove. Onda ode da traži priče za buđenje i napiše roman. Razdvoji planine i spusti sunce niz tobogan. Sunce doleti sve do ugla mojih trepavica. Ostavi mi poruku od njega. Pronađi me putevima sunca. Zavrtim zvrk iz njega izlete karte vozova i uzmem jednu nasumično odabranu. Izronim iz mora mog sna bisere, školjke i olovke. Pronađem hartiju hrapavu od morske soli i osušim je na zraku. Gorko slatki izdanci urodiće plodovima. Kofere otvorim iz njih izađu putovanja i slože se kao kino platna dok sjedim  u fotelji listajući njegovu knjigu poezije. Jedan stih me povuče za rukav majice i odvede do cipelara.  Vrata se otvore sama i patike izađu. Spremna si za put došapne mi ptica na grani lipe. Lipa opojnim mirisom otključa vrata mog stana. Koferi silaze niz stepenice jer kao i ja ne vole liftove. U njima budu ljudi koji većinom ćute.  Ili gledaju na satove kao da sat može da ubrza spratove. Os...

Srela sam te u magnovenju vremena.  Nisam te čekala ni tražila.  Ti si pronašao mene. Znaš i danas se pitam kako su slova koja smo slagali u riječi  sa tvojih i mojih usana znala put koji trebaju prijeći da bi nas sreli. To je nešto što smo ti i ja osjetili. Kao dodir zvjezdane prašine po našim obrazima koje rukama dodirnemo i ostanu tragovi na dlanovima. Rekao bi ne sanjaj. Ne postoji svijet vila. A kad to meni kažeš, ja sanjam još više. Slova i riječi te prepoznaju, izvuku bravure, apostrofe i održavaju ritam ljubavi prema tebi. Nosim i čitam tu ljubav. Pišem je kao umjetnici što su pisali sonate, sviram melodije dok pjevam priče i pjesme o tebi. Čuješ ih, znam. Jednako kao što tebe čujem ja. Dušu ti osjećam, srcem. O, nemoj mi reći da si zaboravio sve. Jer, ako mi to kažeš, znaću da to što govoriš, nije ono što se u tebi zbiva. Film, koji se ponavlja u beskraju misli o tebi.  Scene koje smo prošli  ti i ja svako sa svoje strane jastuka u svojim uglovima među ...

Posred šava zaborava, na dlanu da li pismo ili glava. Tek stoji jedan novčić od metala. Kod fontane Di Trevi zaboravljeni su se sreli. Pogledaj me u oči i reci mi jesmo li ruže pustinje,  trag milostinje i prepušteni sami sebi. Zamisli želju i pusti sa dlana da krene. Kad  novčić padne u fontanu, sjetićeš se ti mene, a ja tebe. Sješćemo na klupu nas dvoje, ulicama prolaziće ljudi i ostaviće novčiće  u fontanu Di Trevi. Neće ni znati da su se zaboravljeni sreli. Otuđeni od vremena kao ruža pustinjska nastali od pijeska. Latice nam krhke i kao oštrice.  Treba biti nježan kad nas neko dodirne. Skriveni smo ispod pijeska, pojavimo se kad prođu pješčane oluje. Kad nas dotaknu zrak i vjetrovi mi cvjetamo u pustinji. Jesi i ti kao po legendi voljeni što za svoju voljenu ljek traži. Suze ti pijesak dotaknu i pojavi se ruža pustinje. Reci mi sjećamo li se? Otvori vrata posred ulice s' druge strane vrata, čekam te. Pružam ti ruku sa novčićem na dlanu. Posred vjernosti i ljubav...

Kažu da sam izmaštana priča. Putnik bez vodiča. Kažu da fotografišem pauka dok mrežu plete. I čuvam ptice kad jutrom u dvorište slete. Kažu da pišem po ulicama priče.  Sunce ih zapamti, kiša ih sakrije. Rijetki ih pročitaju dok noću skitaju. U nekim svojim mislima i samoćama. Tada njihove stope pokupe riječi sa ulice. Tako priča po priča putuje. Kažu da sam skrivena u nekim neznanim zemljama. I da je sjeverni vjetar drug mojim rimama. Kažu da me ne možeš stići i da sam ja priča u priči. Iz knjige u knjigu putujem, sa pticama drugujem. Ne pitaj me ko sam i gdje stanujem. Gdje dane danujem, gdje noći noćivam. Vila sam i ništa me ne pitaj. Reći će ti da sam zagonetka o kojoj ne možeš ništa znati. Ja sam slobodna kao vjetar sa kojim ti ne znaš plesati. Reći će ti gdje stanujem, a ne znaju ni oni. Gdje putuju mog voza vagoni. Do mene ne stižu telefoni, pozivi i poruke. Ja samo znam da sve mogu reći ruke. Reći će ti da ne gledaš mape i ne tražiš moje korake. Jer gdje da pronađeš pisca sk...

Rekla sam da odlazim.  Rekao si da ostanem.  Da nismo istekli, jedno- drugom sve rekli. Ostala sam. Otišao si ti. Ironija jedne ljubavi. Za tebe, mi smo bili samo putnici, crno-bijeli filmovi. A ja sam nas uvijek vidjela u boji. Šašava Kazablanka i Snjegovi Kilamandžara. To su filmovi koji me na tebe sjećaju. Skriven si u jednom pogledu na ogledalo. A kao da si pored mene. Tako sam te crtala Dž. Iz sjećanja. Za tebe mi smo bili dvije duše koje se razumiju. Onda si rekao da me ne razumiješ. Ironija tvojih tišina. Dok negdje sad, prolaziš kroz tvoj grad i riječi govoriš. Mudro ćutiš u svojim zimama, nikom ne govoriš o nama. Rekao si znaju svi da tamo negdje postoji djevojka. Ti sve svoje osjećaje staviš u džepove. Tvoje ruke zime ne vole. Kažeš da je ljubav sve što potrebno nam je. E Dž, zašto ti bježiš od ljubavi. Za tebe mi smo bili melodija pjesama, pisma čuvana. U koferu ispod tvog kreveta. Dah vjetrova, sudar svjetova i dodir dlanova. Za tebe mi smo bili pročitano pismo, ko...

Otvori prozore i pusti radio. Slušaj sad 253 koraka od sjećanja, 255 ostavljenih tragova i 257 pisama.  Ostavljenih na mjestima koja voliš. Pročitaj, ako ti bude srcu milo.  Ako ne, ti nastavi dalje. Ostavi pticama mrvice hljeba. Obraduju se. U čudu si, znam. Nisam Svemirac i neću zauzeti tvoju planetu. Mada se ti i ja lično ne znamo, ja tebe na neki način znam. Nije jasno ni meni, ali znam te. Ne radim na radiju, samo sam malo pozajmila ovu frekvenciju. Imam nekoliko minuta da ti sve objasnim. Ja sam iz daleka, ali i izbliza. Slažem vinil ploče i ostavljam ih u poštarskim sandučićima. Jednu sam ostavila i tebi. Znam da voliš slušati Rundeka i koju pjesmu voliš. Dobro, znam i to da nemaš gramofon. I njega sam ti ostavila na jednom od tragova.  Ponesi sa sobom nešto u šta možeš spakovati sve darove. To su sitnice ne brini. Nisam ti kupila planetarij. To svakako ne bi moglo stati u tvoj auto. Mogu ti napraviti maketu, ali kako da uđeš u nju i da posmatraš zvjezde.  Tel...

Stojim pred tobom i gledam te u oči. Vraćam film, kasna noć, sjedim za stolom i večera se hladi. Kišne kapi idu niz prozore na staklo stavim dlanove.  I sve riječi u jedno čekanje stanu, idu isti filmovi na Tv ekranu. Upalim radio i pustim pjesme. Upalim fenjere od iluzije. Umio je da me nasmije. U morske mreže smo zapleteni.  Stranci smo postali ti meni, a ja tebi. Mi smo školjke što rađaju bisere.  Umjesto njih stavim kapi kiše na dlanove. Pa ih stavim oko vrata. Pomjerim kazaljke sata. A u meni ostavljeni tragovi kad proljeće dolijeće sa lastama. Kapetane, sve stane u riječi dodir liječi. Ustajem iza stola, ostavljam večeru da stoji. Ako nekad dođu koraci tvoji. Čuću ih kako prolaze kroz hodnik i dolaze za sto. Vidjeću ti oči u noći. Ostavio si brodove da plove. U mrežu se ulove školjke koje skrivaju bisere. Stavićeš mi na dlanove ruke i uzeti kišne kapi.  Pa ih nanizati oko mog vrata. Vratićeš kazaljke sata. Kapetane, sve stane u poglede tvoje. U mreže smo zaplet...

Letjeli su leptiri sa krilima od kišnih kapi. Sve je dobilo smisao kada si napisao...Čuvam te. I ostavio tu poruku na stolu, pored stavio šolju sa kakaom. Gledala sam kroz prozore naših nadanja leptire kako lete sa krilima od sunčevih zraka. Probudili su se iz sna koji su sanjali. Ti i ja smo se čekali u pričama koje su pisali. Djevojka, od papira slomljenih krila izlazi iz mastila. Postali smo muzika i utjeha. Čovjek od stihova čita priču o meni. Uzima na svoje dlanove listove ne znajući da tako grli me. Kišne kapi su padale, oči se nadale da će sunčeve zrake biti utočište leptirima. Čovjek priča priče za laku noć, san ne dolazi krila ne zarastaju. Djevojka od papira lječi krila muzikom iz tvog gramofona. Vinil ploča se okreće u krug. Na tvojim dlanovima, ostaje boja indiga. Ja sam rođena slovima iz mastila. Gledala sam leptire kako kišne kapi i sunce pozovu na ples. Budni iz sna, a ti i ja u pričama od mastila. Romantična drama utjeha za nas. Čujem ti glas, dok leptiri lete u vrtovim...

Gledaj me u oči i reci da ovo što sad gledamo nije srušen svijet.  Da ćemo ga mi ljudi opet izgraditi svojim rukama. Pogledaj me u oči a da ne skreneš svoj pogled i reci mi da je opstalo još iskrenosti u ljudima.  Da nisu spakovali svoje kofere, otišli iz domova.  A sve ono ljepo što imaju ostavili zaključano u tim zidovima koji sami stoje. Reci mi da nismo prirodu ostavili samu, već da još imamo sluha za njenu melodiju. Sve to mi reci, a onda sjedni sa mnom za sto da kao ljudi razgovramo. Jer inače razgovaramo kao dva stranca koja pitaju za neku ulicu i šta ima novo kod nas. Pričaj mi jer želim čuti tvoj glas i kako se osjećaš, ne kako si, već šta je u tebi. Nemoj mi pričati o tome kako si dobro. Jer slike koje postaviš na beskonačne tragove u vremenu prelistanih priča nisu odraz tebe. To su maske koje odaju više nego da ti lice pravo vidim. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzta sa sajta: Pixabay

Izvini što sam noćas zaspala na tvom ramenu. Bila vitez dobrog srca. Dok se sati niz ulicu vuku, budan sanjaš s glavom na jastuku. Kad svi rašire svoja krila, dahom Aprila, ja sam svoja sakrila ispod tvog okrilja. Izvini što sam pjesnike, pozvala na stihove. Srce treba popravke, ptice ne žive bajke. Ti bi kao Majakovski slao ruže do Pariza. Al' mi ruže ne trebaju već tvoj pogled izbliza. Ti bi kao Mika Antić prešao put dug nekoliko dana. I dok te svi traže, stajao bi pred mojim vratima sa ljubičicama u rukama. Al' mi ljubičice ne trebaju, već da me tvoje oči s' ljubavlju gledaju. Ti bi kao Branko Miljković, pisao o ljubavi u Septembru. Al' Dž, April je. Izvini što te volim u tišini, dok se oko nas galama prolama, među nama je mir. Izvini što sam slikare pozvala na platna. I što slikaju kroz štafelaje. Dž sve mi tvoje nedostaje. Ti bi kao Van Gogh naslikao suncokrete i zvjezdanu noć. Ali mi polja suncokreta bez tebe pusta stoje. Trebam ruke tvoje da kroz suncokrete šetam...

Ti sve moje riječi u pjesme pretvoriš. Ušuškaš ih u stihove i ljubav govore. Ti sve moje osmijehe naslikaš u svojim očima. Čuvaš ih kad ti do smijeha nije. Pronađeš ih u usomenama i staviš na sto Tako se ti i ja kroz daljine vidimo. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Sanjarenje pretvaraš u zanat sa perom na papiru. Pišeš riječi. Pita me... Šta čovjeka, danas lječi? Reče mi... Pišeš ljubav i toplinu. Ne stvaraj ljudima iluzije o sretnim krajevima. Odgovorih... Odavno ti ja ne živim u bajkama. Izađem na ulicu, vidim ljude da prose, djecu koja su gladna, a noge im bose. Umjesto bezbrižne igre, žive brige. Vidim djecu idu putem do škole i pitaju se zašto mama i tata nemaju vremena. Je li nas više ne vole ? Vidim kako djeca brzo odrastaju, djetinjstvo u svijetu tehnologije ispraznilo je ulice. Dolaze generacije nove, znaju li kako se igre davnih vremena zovu. Imaju li radost u sebi i gdje je odlutala planeta sa odistinskim smijehom djeteta. Otuđenost koja ulazi u sve pore. Rijetko ko za igru vani zove. Svi gledaju (dok hodaju) u pametne telefone. Vidim tužne i sretne. One koji se vole, one koji ćute jedno od drugoga. Vidim splet uloga i prolazim kroz te bulevare gdje su sve bajke zastale. Vidim zatvorene prozore koji se otvore.  Čujem galamu i vidim...

Pričao sam priču o nama. Kako smo se u noći boje ćilibara sreli draga kraj šardvana. Usred Bosne kose zanosne, usne od behara, badem oči, duge trepavice i milo lice. Usred Aprila, preda mnom stoji vila. Dušu mi je umila nježnim rukama, bistrom vodom sa šardvana. Ostavila opojan miris na usnama, ljepa đul djevojka. Probudio sam se iz zimskog sna usred proljeća. Noći kratke, dani dugi, eh što je rahatluk, kad se ljubi. Te noći smo šetali i ašikovali. Gledala me očima, a oči njene su ogledalo u kojim sam se vidio. Pogledala je na sat i rekla vakat je da krenem. A ja slušam i čujem, a ne čujem, zagledan u oči njene. Noć razlivena kao ćilibar, ostani još nekoliko minuta, vratićemo sat i pomjeriti vrijeme. Đul djevojko zar sad da odeš, kad smo se tek sreli. Njena ruka u mojoj ruci utočište. Dušu mi je dirnula, srce joj se predaje. Vidim ja ona haje i isto osjeća. Ljubav nas je pronašla usred proljeća. Ostala bih dok zora rana ne zarudi, moje srce tvoje ljubi. Ali odavno je vakat bio kad sam ...

U daljini čuje se klasika i svira harmonika. Prsti tvoji putuju po dirkama. Zatvorenih očiju tvoje ruke note znaju i džez sviraju. Vjeruješ, da ona čuje tvoju muziku i da se daljinama dodiri osjete. Kad oči otvoriš u rock muziku note pretvoriš. Nju u galeriji vidiš. Sviraš fado i kako ti srcu drago. Znaš da je ona tu među ljudima. Od tvog pogleda, do njenog osmijeha. Ona je tvoje utočište kada note odlutaju i kad te ne razumiju ljudi. Ona je ta, tvoja harmonika to zna. Noćas njoj sviraj sve pjesme i melodije. Ona je tu kad niko nije. Topi se med sa usana, sviraš fado, kako je njenom, a i tvom srcu drago. Prepliću se prsti njeni i prsti tvoji, ona note vodi. Svira harmonika, na tvom ramenu njena ruka. I jedna poruka na harmonici. Srešćemo se u Lisabonskoj ulici. U Rua Augusta, pješačkoj zoni. Uzmi karte Lisabon za tri dana, Lisabon za 5 dana, Lisabon za zauvijek. Čitaj mi sa usana note koje sviraš. Dušom mi pjevaj, pjesme tvoje. Prstima što sviraju raspleti kose moje. Obasjana suncem sv...

Ptice lete, negdje u daljini čuje se muzika. Otvaram ormar i kroz prozor čujm povjetarac. Iz ormara vadim knjige. Pakujem ih u kofere. Uzimam pero i papir, sjedam za sto. Pišem pismo. Ostavljam ga sa strane na hrpu pisama napisanih koja još nisam poslala. Poslaću ih sutra ili nekog drugog jutra. U svakom pismu jedna stranica otisnuta iz srca. Roman je srce kad vam kažem. Pita se tu i duša. Prolazim kroz grad kao umjetnik i pismima otisnutim iz duše presvlačim se u nježno biće.  Bez šešira ne idem. Balansira sa vjetrovima, reflektuje sunčeve zrake. Vidim kako me ljudi gledaju, ali me ne vide i ne znaju. Osmjehnu se, slegnu ramenima naprave kolut naprijed očima ili odmahnu rukom. Sjednem na stolicu na rasklapanje. I ona putuje sa mnom. Imam i stol koji se rasklapa.  Izvučem kao mađioničar hrpu papira koji kao da su spojeni spajalicama.  Kompozicija voza nastaje u tom trenutku. Zastaju svi ti ljudi što su se čudili mom biću. I ja krećem da pišem. Olovka leti po papiru Vjetar...

Ako te pronađu u mojim snovima. Ti reci da sam te tu sakrila. I pjesma na gitari svirana, za tebe je Dž pisana. Ako te pronađu u dahu proljeća. Ti reci da sam te tad zavoljela. Ako te pitaju Dž ko sam ti ja? Ti reci djevojka što mi je svojim pjesmama srce ukrala. A ja, ko ja, ponosan otišao sam. Dolutam mislima u ulicu njenog grada da je vidim, a da me ne vidi. I opet odlazim. Ako te pronađu u pregrađu i kažu ti da su me sreli. Ti reci Dž da se godinama nismo vidjeli. Pisao sam ti pisma. Moja Milena ih sve čuva i rado ih se sjeća. Pronašli su me Milena u tvojim snovima i u dahu proljeća. Znaš, rekao sam im, ta mala (kako je od milja zovem) drugačije vidi svijet i osjeća. Ako te pitaju gdje smo sada mi? Ti reci udaljeni kilometrima, a bliski srcima. Ako te pronađu tamo gdje smo pričali satima. Ti reci da smo zajedno sat postavili na bulevaru ljubavi. Ako te pitaju zašto nismo zajedno? Ti reci da se nikad nismo rastali da smo dušama uvijek povezani ostali. Upali fenjere, spakuj kofere to...

Ja sam dolutala, mada kažu da znam tačno sa koje tačke Svemira sam se odmetnula. I došla ovdje biti dodir mora i valova. Po noći šetam ulicama i zapisujem šapate noći.  Ljepa je to melodija, ako umiješ slušati. Zrna pustinje sam  stavila na dlanove i poslala ih kao želje.  Ko zna, stići će jednog dana do Sahare i zaplesati sa pustnjskim ružama. Pjesme pišem na hartijama vremena i slažem ih kao eksponate u muzeju. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Vidimo li djecu oko nas? Čujemo li ono što njihove duše govore bez riječi? Svako jutro prije podne i svaki dan poslije podne vidim majku kako ide sa četiri djeteta ulicom. Jedno dijete ide u školu. Bio je snjeg i hladno gledam kroz prozor i vidim ih kako idu ulicom i jedno dijete nosi,  drugo vozi u kolicima i pored nje ide još dvoje djece. Gledam i krenu čovjeku suze. Kolica ne mogu proći kroz snjeg, jedna djeca se raduju a druga plaču. I meni krenu suze. Dotakne me kako danas ljudi sami vode svoje borbe. Ne traže ništa, ponosno idu svojim putem. Prišla bih da pitam treba li pomoć. Ali vidim ponos na njenom licu. Majka, kao majka i kad je nemoguće ona ide svojim koracima da bi i njena djeca mogla proći. Taman, bio i snjeg koji pada neprestano i vjetar koji isti snjeg nanosi. Pitam se tako, je li imaju topli dom, kako se snalaze.  Čekaju tatu da dođe sa posla. Igraju se, izvode nestašluke uobičajene za djecu. Dijete koje ide u školu piše zadaću i krajičkom oka prati ostalu dje...

Otvorio je prozor i gledao kako jutro razgovara sa suncem. Naslonio se na okno prozora i ispijao kafu.  Tražio je u romanu svojih dana neku skrivenu rečenicu.  Htio je da mu otkrije tu tajnu o kojoj je slušao. Često puta bi je zaboravio, spakovao u kofer sjećanja. I sad kad mu treba ta rečenica, sakrila se gdje je njoj milo. Nije on želio da se zatvori u tu sobu koja ima divan pogled na ulicu  i koja je sačuvala sve njegove neprospavane noći. Pričao je on tim zidovima i golubovima na krovovima svoje besane dane. Čitao je knjige i slagao na jednu stranu pročitane, a na drugu one koje tek treba čitati. Danas mu se ne ide vani, provešće dan u toj sobi što je ispisala pisma  koja još u kovertama stoje i gledaju prema vratima.  Traže da se stavi markica i pošalje na adresu. Pošta mu je daleko.  On je ta pisma dostavio u svojim mislima. Čak su i pročitana i on odgovore na ista već zna. Nekad, se osjeća kao pisac, kao pjesnik koji stihove piše na papirima koje je ...

Soba u kojoj sam se probudila ima na sredini stol i dvije stolice.  Vidim prozor i spuštenu roletnu. Da li je noć ili je dan? Igra li se suton svitanja i ima li ovdje čovjeka? Ili sam, sama među knjigama? Podižem roletnu i osjetim sunce kako proviruje  i dodirnu mi lice njegove zrake. U hodniku čujem korake. Nisam sama među knjigama. Ima ovdje tragova čovjeka, čujem mu korake izdaleka. Neko je pustio pjesmu koju volim na gramofonu. U kutku sobe postavljena je telefonska govornica. Gledam se u ogledalo i tražim napisanu poruku. Filmska recenzija u mojim mislima. Album fotografija stoji pored kreveta. Koraci zastaju pred vratima. Ključ otključava i otvaraju se vrata. Otkucaji sata ravnomjerni su otkucajima mog srca. Vidim u mraku obrise lica, čovjeka kojeg znam. U oči ga gledam. Kaže mi zažmiri to što osjetiš na obrazima to su leptiri. Otvori oči i vidi pčelu kako pleše sa cvjetom. Znaćeš, da nisi sama među knjigama. Ti si vila, među ljudima. Zvoni telefon, podižem slušalicu sa ...

Kad otvoriš vrata s' ključem od zlata. Kad usne ove medom cjelivaš. Reci mi da znaš, gdje odlaze godine spakovane u kofere? Kad pustiš leptire da polete sa dlanova. Budi mi okrilje od snova. Kad knjigu pročitaš i ostaviš na policu, daj da vidim tvoj osmijeh na licu.  I mjesečinu u noći što obasja tvoje oči. Kad vidim tu tajnu ispod obrva koju čuvaju dva oka boje badema. Gledam te.  U očima tim behar vidim. Ljubav se u nama svila. Ti ljubavi daruj krila. Da leti do naših dlanova. Kad šapneš zvjezdama tajne prolaze i kad se u noći otkrije moje lice. Kad pogledaš u svoje dlanove i grafit kojim su ruke tvoje sjenčile lice moje. Budi mi ulica kojom ću proći i čuti muziku. Hodaću sa tobom tom ulicom i držaću ti ruku. Pisaćemo po prašini naih stopa. Čuvaću te onako, kako se ljubav čuti može. U damarima ispod kože. Gledaću te očima, onim pogledom u kojem imaš utočište. Kad otvoriš paravne i sunce ti na prozor dođe. Vidjećeš mene kako dolazim u beharu tvog proljeća. Biću ti sreća koju ...

Rekoše mi da sam hroničar vremena.  A ja opet kažem, sanjar sam. Slušam ljude i kad riječi ne govore, sve one emocije što sakriju, u očima pročitaš. Vidim ljude i ostavi mi utisak sve ono šo drugi neće primjetiti. Vidim ženu kako ide sa djecom svako jutro. Vodi jedno dijete u školu. Ostala djeca idu uz nju kao mali ptići. Sretnem ih često kad idem do grada.  Zaiskri mi suza u oku, pa kad ih vidim kako se nasmiju i tu dječiju bezbrižnost  zaiskri i osmijeh na mom licu. Vidim ljude pored kojih prolaze, ja se osmjehnem i pozdravim ih. Imaju tu blagost na licu i zahvalnost. Autor teksta: Milena Vujinović Slika prezeta sa sajta: Pixabay