Škrinja, švelja i špajz

Pišem srcem i dušom, nalivperom i tušem. Na pisaćoj mašini, što stajala je u prašini. Kako vrijeme juri, sad pišem na tastaturi. Doputuju priče kroz zatvoren prozor u noći, i nekako znaju put naći. Kako li samo nađu način da otvore prozor, još nisam otkrila. Imaginarne nisu, jer zapisane su. Čitam ih na papiru... Odlutaju vozovima, sakriju se u vagonima. Jednu su skoro pronašli kako stoji na peronima i sama se čita... Vrati se iznova na moju adresu, spakovanu u koferu meni je donesu. Stavim ih u ladicu da spavaju...ali ne, one tamo u toj ladici što zaključana je, kroz ključaonicu izađu. Slože se i obrazlože, ponekad mi predlože, sve što ljubav prošaputa. Jer ne može da se pokaže, ako se sa usana ne kaže, šta se osjeća. Jutrom na papiru ispišu se slova i spoje u redove, utkaju se sjećanja, osjećanja i zapažanja. I tako se pišu... pišu se ti redovi kao vagoni od voza se spoje, pa putuju kroz misli moje. U šetnjama primijetiš, vidiš i zabilježiš na licima ljudi.. u njihovim...

Otvori oči... Ustani i razbudi se. Sanjao si je opet? Ne možeš to skriti, pitaš se gdje bi mogla biti? Zato sam ovdje po ko zna koji put. Vraćam ti kaput, hvala ti...sinoć je bilo hladno. Podigni roletne... polako. Da...jutro je već odavno... Još ti se spava, razumijem. I ja gledati noćne ptice umijem. Volim te filmske maratone u kasne sate. Prođi kroz sve prostorije, hodaj na prstima po podu, uđi u sobu. Samo tiho, bez šapata i zvuka, sljedeće korake čitaj mi u očima. Sjećaš se svakog ugla i gdje su stajale stvari, promijenili su raspored. Ti znaš gdje se sve nalazi, samo dobro razmisli. Zaboravi jutarnje navike, kafu i muziku na radiju. Još uvijek vrtiš odgledani film u glavi, zaboravi... Ugasi televizor, otvori prozor. Vidiš taj prizor, izvan naših zidova svijet hoda. Video program, animacije i ručno crtani, crteži. Ljudi su slike u pokretu, na portretu svojih osjećanja. Usmeni odgovori, pismeni razgovori kao u školi. Uhodani sistemi, u smjeni i razmjeni svoj...

Sjedio je za stolom, sjećam se njegovog lika. Iza njega na zidu bila je umjetnička slika s' potpisom nepoznatog autora... U njegovim rukama bas gitara... Svirao je i pjevao, stihovima dušu dirao. On emocije na licu nije imao. Ali njegov glas...njegov glas je bio...nešto što treba čuti. U tom glasu bilo je tuge, sreće, misterija... Nosio je zimsku kapu, imao dugu kosu i bradu, zalutao u ovom gradu. Njegove oči pričaju, priču. Pogled upućen u daljinu, njegove usne na razgovor zovu tišinu. On vidi nju, kako prolazi kroz prostorije i kako se smije... davno prije... Ljudske riječi ga se ne tiču, više ga ne dotiču. Kroz njegove misli rijeke sjećanja protiču. Onda im zaustavi tok, čaj ispije, on se ne smije, osmijeh u sebi krije. Kažu, ne razgovara često s' ljudima. Svako jutro je tu, sjedi za stolom i gleda kroz prozor. Popije čaj i odsvira poneku pjesmu. Kažu da je kantautor. Da je prije putovao sa bendom u kombiju iz 70-ih. Bio je hippy u toj ekipi. Onda je jednog d...

Upali svijetlo...postavi scenu... Hodnici kao provodnici naših koraka... Mnogo je vrata i skrivenih soba, počinje generalna proba. Izlazimo iz stvarnosti, ulazimo u druge realnosti. Čuju se klape, zvuk i slika na dva odvojena zapisa. Kad se montiraju onda se sinhroniziraju. Uskladi montažu da se slika i zvuk slažu. Slušaj kad režiser i scenarist kažu... Kreni... Pišu scene flomasterom vođeni vremenskim kodom. Ovo je film, nije predstava i nema veze sa generalnom probom. U sobi smo gdje su stolice i ogledala...okviri od ogledala...naša lica... Na lice nam stavljaju šminku da naprave krinku. Mi smo u filmu, svako u svom kostimu. Licem smo okrenuti od slike. Ponavljamo oblike, tonove i boje. Rekviziter prilazi, majstor svog zanata postavlja ručno izrađena vrata. Po ovoj sceni su naši likovi složeni, pokreni film u kinu gdje traže isključivu tišinu. Kad se svijetla upale, režiser ustane sa stolice, šta ostane? Klapa za scenu br: 5 ponavlja se opet. Tišina, pogledi i s...

Znaš... duge su noći, a jutra se bude sutra. Tražimo, a nikako da nađemo...ili smo našli, a još ne znamo? Kako tražiti pronađeno? Ista pitanja i razgovori svaki dan, u našem skloništu gdje se sakrijemo od ljudi. Može li se sakriti od sebe? Može... Nisam još uspio u tome, ali, ti si izgleda našla sve načine za pobjeći od svega. Našla sam... Kako je to kad se sakriješ od sebe? To ti je gotovo isto, kao i kad se ne sakriješ. Jer kad se pogledaš u ogledalo opet sebe otkriješ. U pravu si... Nekad  želiš gledati ljepotu jutra sam, tamo negdje... A nekad želiš da nisi sam, već da je neko tu. Kreni sad kroz ovaj prostor i ovo vrijeme. Čuj ptice kako pjevaju dok listovi sa drveća sviraju. Prošetaj ulicom u rano jutro kad svi spavaju, a ulični čistači već rade, lišće skupljaju. Na ponekom prozoru obližnjih kuća i zgrada pale se svijetla. Gotovo da možeš čuti satove kako zvone i bude pospane ljude. Čuješ svoje cipele kako prate ritam pjesme ptica i srećeš na ulici prva lic...

Pomjeraju se lica kao u sobi sa ogledalima, a ovo nije muzej iluzija. Ovo je još jedna u nizu aluzija. Čitamo odlomke mi smo dio programa, mi smo mašine. Svakodnevne trase koje prelazimo, iz kuća izlazimo, u kuće ulazimo. Jedna traka poznaje putanju naših koraka. Napamet učimo lekcije po zakonu inercije. Tijelo se protivi emociji. Po satu živimo, tom jednom krugu pripišemo zaslugu okretanja kazaljki. Zone dana i noći kojim ćemo samo proći. Sat zvoni, otvaramo oči, buđenje i još jedno ponavljanje. Živi dane tebi odaslane, neka ti na dlanove stave kamenje, ne oblikuj ga, pusti ga da bude ono što je i bilo u tvom dlanu pronašlo utočište, u tvojoj se ruci skrilo... Naš um je olovka. On diktira, mi pišemo. Ali da li ste znali da ste srcem sve tekstove otkucali i dobro ih sakrili, pa ih pronašli i čitali kad vas ništa sati na satu nisu pitali. Pitam te...da tebe pitam... Vidiš li kako cvijet, cvijeta? Živiš li ljeta? Vidiš li kako mraz zimu dočara i kako inje staklo išara? Sv...

Prostorija, unutar prostora, odvojena zidom i vratima. Nasred prostorije telefon. Zvoni...on uzima telefon u ruke, sjeda na pod i podiže slušalicu. Čuje glas... Šta radiš? Sjedim na podu, čekam da odu uspomene. Ugledam oči njene, iz ponora me izvuku, ona mi pruži ruku spasa. Opije me melodija njenog glasa. U meni mirno more jugo zatalasa. Prekršim dato obećanje, da je neću voljeti, da je ona samo sjećanje. Ko je ona? Bila je srna ranjiva, leptir što leti, a krila slomljena. Sad je drugačija...bol mijenja...duboka je rana njena. Ona je uvod u razvod od pameti, vatra koja plamti, ona u život vrati. Apostrof za moje nepotpune riječi, njen dodir liječi. Ona je moj svemir, uspavani nemir, koji moje snove rasprši. Sazviježđe na ovom plafonu. Čak i tvoj glas me podsjeća na nju, dok ga čujem u telefonu. Gdje si je vidio prvi put? Vidio sam je u kinu. Sjedila je u redu ispred mene. Zračila je ljepotom, onom koja iz duše samo može takva biti, obično- neobična djevojka. To več...

Nema ljubavi u srcu grada, ima je u duši na periferiji sreće... Godinama pišem ovu rečenicu dok izgubljeni ljudi lutaju. Ko zna? Možda poput tebe zastanu, pročitaju i sebe zapitaju... U nama ljudima srušene su arhitekture srca. Ostale su ruševine, ruševina, i vjerujemo da tamo još nečeg plemenitog ima... Nema tog teksta na papiru, ni trika u šeširu koji zna sve o nama. Vidiš, kad te drugi ljudi upoznaju, oni o tebi, više od tebe znaju. Ako se jedan dio tvoje slagalice ne uklapa, ne uklapaš se ni ti. Parametri, konstante koje nas prate. Ti bi nekad radije odabrao tišinu, oni biraju razgovor. Ti bi da te ništa ne pitaju, oni ne odustaju, čak umjesto tebe odgovaraju. Dođu ti dani kad bi suze pustio da idu, kao kapi vode iz česme, ali da niko ne zna, jer znati ne smije. Onda postaviš osmijeh na lice, pa ga popraviš da stoji pod pravim uglom. Ideš, po nacrtanim stopama, kako se uklope i preklope, kao da je drugima važno tvoje biće etažno. Oni vide one dijelove koje su sami skl...

Večeras, dok noć ulicama šeta, mnogo riječi plesom ćemo reći. Ko nas je doveo u snove, tebe u moje, mene u tvoje? Gdje smo se sreli mi? U vremenu gdje se snovi nižu kao perle, koje staviš oko mog vrata. Ista ulica, ista lica, mi u plesnim cipelama, plesnim koracima svaku noć plešemo, ti nešto čudno osjećaš. Pitaš se da li me znaš. Jer svaku noć iznova me upoznaš. Muzika klasika, okretna igra čista romantika. Ples bez riječi, koji je sve ono između koraka... tango. I ovu noć s' tobom ću plesati, onda ću nestati, kad otkucaju ponoćne minute. Koliko te volim reći ću ti plesom ovim. Hod u zagrljaju, osjećaji oslikani u pogledu. U toj igri strasti i predanosti jedno drugom posvećeni, rukama povezani i probuđeni... Crvena haljina, usne od pamuka, duša poput baršuna. Divlji vjetar u kosi cvijetaju prkosi. Nosiš odijelo za tango. Crni smoking i košulja, na košulji manžete. Skriven pogled obodom šešira, u tvojim očima se ogleda moć pogleda. Igraš ulogu džentlmena u ovim vre...

Predvečerje... dan odlazi svojom putanjom i drugi broj na zidnom kalendaru sutra će zauzeti svoje mjesto. Kotrljaju se dani, kao točkovi na starom fijakeru što ulicom prolazi. U današnje vrijeme (razumije se) rijetko je tako nešto vidjeti. U fijakeru dvoje zaljubljenih i zagrljenih... ljubav. Stojim na terasi stana, stara gradnja, ovdje su još uvijek užetima povezani naši prozori. Nekada su stanari grada pomoću užeta jedni drugima dostavljali novine, ili ako u kući zafali kafe i šećera. Prodavnice su nedjeljom bile zatvorene... U jednom trenutku spazih na jednom užetu zakačenu kovertu. Pismo, adresirano na moje ime. Pomislih kako neko ima smisla za humor. Jeste da ovdje provodim mnogo vremena dok slikam slike. Možda se poštar htio našaliti pa mi je ovo pismo putem užeta odlučio dostaviti? Otvaram kovertu i uzimam pismo. Pisano nalivperom prije nekoliko sati. Čitam... Dozvoli da se predstavim, to je važan podatak koji ne bih da izostavim. Izgledam kao flegmatik, ponašam s...

Ona odlazi, tamo gdje vjetrovi pijesak nose. U ruke uzima pramenove kose i plete pletenice, plavom bojom boji lice. Obuva mokasine do koljena, djevojka iz Navaho plemena. Na njenim leđima nacrtan tribal krila, koji dugom pamučnom bluzom skriva. Dijagonalno posred lica povlači crnu traku, ona hoda po mraku. Odvaja dvije strane svog bića tom linijom. Niko je ne poznaje, niko još tu divlju prirodu ukrotio nije. Taj duh sokola i njegovih krila, ona je slobodna, koliko god zarobljena bila. Navaho pokrivač pakuje u torbu. Ide tamo gdje drvo kamen postaje. Ide put Slikane pustinje gdje su zrnca pijeska u boji da tim zrncima unutrašnjost svog bića spoji. Oko vrata stavlja ogrlicu na kojoj je kamen tirkiza čuva tradiciju svog plemena. Kao vjerna sjena sokol je na ramenu prati, njeno ime je Malati. Kažu, kad vidiš sokola da nebom leti tada po danu  Onu koja hoda po mraku možeš vidjeti. U noći se vide jedino njene oči. Nepredvidive su kao i ona. Malati (slikati i bojiti) je sok...

Nismo sami ti i ja, sigurno postoji još ljudi koji su poput nas... U tim hladnim sobama, skriveni su, čekaju, kao mi što čekamo. Vidiš li kako se svijetlost mjeseca dijagonalno prelama kroz ćoškove...znak da je već 20 h. On dolazi uvijek na vrijeme, ne kasni niti jednu minutu. Upravo ostavlja paket u poštansko sanduče. Neće pozvoniti, zna da niko ne želi vrata otvoriti. Paket će ostaviti i niz ulicu otići ka drugoj kući. Koliko dana, istih dana, sreća je, ti si tu, jer ne bih ovo mogla sama. Odmaraj, nisi spavao noćima, ovaj put ja idem po paket, nemoj da mi sad odustaneš i odeš bez pozdrava, onako kako ti to znaš. Svaki put kad otvorimo poštansko sanduče, oni odluče... Noć poprima svoj oblik koji nije onom našem nalik. Trebamo jedno drugo da bismo izašli iz ovog prostora. Tebi jedino mogu vjerovati. Znamo se godinama, još otkad smo bili djeca. Drugačija si... Nisam toliko drugačija, tek jednu mrvu više od onog što u mom biću piše. To sam i dalje ja, djevojka koja živi...

Ptice lete nebom slobodne svoj let. Ovdje na zemlji stoji natpis: izvinite, gdje staje voz za bolji svijet? Pročitah i pitah mašinovođu da li ti vozovi ovim prugama prođu? Pogledao me je i rekao, dijete ovdje vozovi, voze za gradove, ne u bolje svjetove. Sretoh uličnoga svirača, on mi reče da svira svaku večer na peronima, ali nije vidio taj voz svojim očima. Mnogo je putovao i karte kupovao u svim pravcima, ali tu za bolji svijet nije kupio, još uvijek. Jedna gospođa sa šeširom i koferom gleda koliko je sati, osluškuje šta pitam ljude, pogledom me prati. Dijete drago ne postoji taj voz koji odlazi gdje se sve ljepo nalazi, bolji svijet se u tebi pronalazi, a onda se oko tebe isti pojavi. Ljudi sa koferima čekaju, da se otvore peroni, nebom lete sa porukama baloni. Da ih pitam i poruke pročitam možda odgovor znaju oni. Sretoh djecu s' osmijehom na licu, njihova mašta možda može da otkrije gdje se taj voz krije. U svojoj igri otkrivaju tek poneku stranicu tog svijeta sve...

Otkazani letovi, porušeni svjetovi. Dan postao noć, noć postala dan. Ogrnuta plaštom, oslobođena maštom. Složeni valovi prikazani, mi smo virtuozi, talent i umijeće jedno, drugo susreće. Izdvajam iz svog bića dijelove, one polomljene na dlanovima sastavljam. One još uvijek spojene oporavljam, trebaće mi, znam... U staklenim bocama voda, sviram, zvuk odjekuje, moje biće očekuje. Očekuje melodiju koja razumije harmoniju u neskladu. Gledam kroz prozor prašina egzisitira, ona me skriva. Otvoriću vrata kad svi budu spavali u tom vanjskom svijetu. Onda ih zaključati, a zidovi te kuće učiniće nemoguće. Spojiće se i nestati kao da nisu postojali. Nema ovdje mnogo ljudi, godinama ih nisam srela u velikom broju. Kad ih sretenem malo riječi kažu, tek nekoliko, da emocije ne pokažu. Sve su to samotni putnici. Usamljeni nisu sami, distopijska fikcija. Stvorena vizija jednog prostora. Uspijem pročitati sa tih lica odraz njihovih snova. Živi se noć, nema sna.  Dan je plan kom tež...

Sjede dvoje, jedno, drugom preko puta... Pogled luta, a pogledi govore, šta će biti kad se u riječi na usnama pretvore. Isti prostor, iste stvari, a ustvari...oboje sanjari. Ne daju da utisak pokvari otisak ostavljen, kao sto postavljen. Večera se hladi, dvije čaše do pola pune, brod tone, suze rone, duboko je more za izgovore. Ne nije to taj film, pogrešna traka u video rekorderu, mijenjamo atmosferu. Idemo ispočetka, od nekog novog retka. Čitamo uloge, živote scenaristu ne traži u priči o nama statistu. Znam, zvuči filmski, nas dvoje igramo timski. Filmske montaže, u ovoj prostoriji smo kao jedno, izvan nje naše duše se traže. On... To ti je što ti je, kad te ljubav pronađe i opije. U hladnoj noći  kad te drago biće zagrljajem ugrije, toplom dekom pokrije, smislom za humor nasmije. Kad pjesmu na radiju pokrenu i sat naviju da zvoni probudiću se tada... samo me pusti da ti kažem ovo što ću ti reći sad... Znaš kad sam te sreo odustati od ljubavi sam htio, ostavljen o...