Škrinja, švelja i špajz

Dolazim iz priče koju niste čitali.  Kažu da sam napisana jednog jutra kao lik koji se pojavi na sredini romana. Ostala sam nejasna piscu i odlučio je da nastavi od sredine romana sa mojim likom. Često me budi noću kad zaspim na tim stranicama, da razgovara sa mnom.  Ispričao mi je kako su pisci neobični ljudi i kako ih rijetko ko razumije.  Žive u tom svom svijetu odmetnuti vitezovi sa perom i knjigom. Noćima ne spavaju. Dobro, razumijem te, ali što mene budiš pišče? Kaže ponekad je usamljen. Iako u njegovom umu žive svi likovi koje je napisao ili piše. Izađem iz stranica i sjednem za sto. Ti znaš da ovo nije stvarnost je li tako pisac? Mislim, ja sam dio tvoje mašte. Ne mogu ti biti prijatelj. Ja i nemam prijatelja. Svi su negdje odlutali. Meni ostali moji romani i hrpe papira. Ti si mi jedino društvo. Ja sam, napisana. Ti već znaš moje misli, prije nego ih izgovorim. Ne ide to baš tako. Nekad,  imate svoju priču i vi vodite mene i pero. Čekaj pisac, zaustavi se ko...

Čestitke imaju dah vremena, toplinu zime i danas ih šaljem. U savremenom vremenu ja sam putnik iz davnih vremena. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Dozvoli mi da na trenutak pobjegnem. Vratiću se. Ne obećavam da će to biti sad.  Vratiću se kad pomisliš na smijeh.  Doći ću nečujno da te ne probudim. Gledaću te kako sanjaš. Skuhaću ti jutarnju kafu. Osjetićeš miris kafe u snu. Onako opijen tim mirisom kao mjesečar ćeš pronaći put. Ispićeš kafu stojeći i zagledati se po stanu i tražićeš me. Sakrila sam se u ormar kao dijete.  A tvoji džemperi mirišu na tebe.  Obavije me toplina. Otvorićeš ormar i uzećeš svoj kaput.  Nisi otkrio da sam tu. Taman sam uspjela ostaviti ceduljicu u tvom ljevom džepu. Šapnem tiho, vratila sam se. Zastaneš na trenutak i kažeš nije moguće čujem njen glas. Gledam te kroz otvor ormara i kako provlačiš ruke kroz kosu. Sad bih izašla i zagrlila te.  Ovdje sam.  A ne smijem odati da sam tu. Izlaziš iz stana, ja izlazim iz ormara. Vratila sam se, izgovorim tiho. Gledam te kako odlaziš niz ulicu. Pratim te tiho i govorim ti. Dozvoli mi da te milujem očima, riječima i pjesmama. Vjer...

Noćas, kad zaspi grad, nek te vode ulične svjetiljke. Čućeš moje korake. Noćas ću ti reći sve što mi je u srcu. Ti ćeš čuti melodiju. Vidjećeš let leptira. Ja ću te pogledati u oči i znaću da isto osjećaš kao i ja. Ti si moj plamen u tamnim noćima. Noćas, kad tišine šapnu moje ime i kad se raspu rime. Stavi ih na dlanove. Probudi snove i filmove. Biću tu u tvom vremenu. Ulični umjetnik slikaće dvoje u ulici. To ćemo biti ti i ja, draga. Godinama kasnije ući ćeš u galeriju i vidjećeš tu sliku. Bićeš poznata likom ulčnom umejtniku.  Jer taj tvoj osmijeh u očima se ne zaboravlja. Nosićeš šal oko vrata.  Prići ću t i reći ćeš mi dobro ti stoji kravata. A nećeš me prepoznati. Pomsliću u sebi, koliko puta će nas vrijeme upoznati. Stajaćemo pred slikom na kojoj smo ti i ja. Vidjeću sjaj u tvojim očima. Poželjeću da te zagrlim. Gledaću te u haljini kako prolaziš kroz galeriju i te tvoje oči koje se smiju. Noćas, kad se romantika pretvori u putnika ići ću ulicom sa najboljim drugom i l...

Prolaze sati i zora se bliži. Sjedim za stolom sa slušalicom u ruci prislonjenom na uho. -Jesi zaspala? - Nisam još. -I nemoj, bolje ti je. - Još malo će i svanuti, a ništa se ne događa. - Budi strpljiva, pozvaće. - Ne vjerujem, jer si ti na vezi i kako da me neko pozove. -Vidiš knjigu na stolu? - Da, to je knjiga koju čitam. Podigla sam je u biblioteci. - Otvori stranicu 56 i vidjećeš podvučene riječi. Sastavi rečenicu. Otvaram stranicu i riječi su zaista podvučene.  Ovu stranicu sam već pročitala i nije ništa bilo označeno. Neko je bio u mom stanu. Ostajem smirena, dok s u meni vode borbe i razmišljam kako da prekinem poziv koji je moja pomoć. Ili je to samo igra čovjeka s' druge strane slušalice.

Sjedila je za stolom i gledala fotografije. Na njima su bile slike gradova, ljudi koje nije znala.  Gledala je hoće li nekog prepoznati. Ali ne. Pronašla je te slike u jednoj škrinji prije nekoliko dana. Pitala se kome pripadaju. Na slikama uvijek skrivena u uglu bila je i ona. Ako sam bila tu, kako se ne mogu sjetiti. Nepoznati ljudi, nepoznati gradovi. Zažmirila bi, zvala je tragovima vremena trenutke koji su sačuvani na tim fotografijama. Skupila bi slike i vratila ih tamo gdje su i bile. Sjetiću se, znam da hoću. Ne postoje dvije ja u to sam sigurna. Jer djevojka sa slike ima ožiljak na licu. Jednak ovom koji imam. Zvoni telefon. Podiže slušalicu i s druge strane čuje glas koji joj je nepoznat. -Vidim, pronašla si slike. - Ko ste Vi? -Neko ko zna o tebi više nego što možeš zamisliti. -Vi ste poslali ove slike? - Nisam. Samo znam da postoje i da su kod tebe. - Igrate igru? - Ne. Ti si ta koja je u igri. - Ne znam ko ste ni šta želite, ali ovog trenutka ću Vas pozdraviti i spusti...

Otvorila sam knjige i pustila likove da izađu na scenu grada. Gledala sam filmove koje sam režirala pogledima. Sakrila sam ono što se u očima otkrije. Što umiju rijetki pronaći ali ne i dotaknuti. Ne dodirne se duša riječima sa usana. Ne, drugačije je to. Slušala sam radio i pjesme. Frekvencija odluta sa vjetrom koji kaže da se došaptavao sa snijegovima i da dolaze. Založila sam vatru u kaminu. Već je toplije. Sklupčala sam se pored prozora i gledam igru pahulja sa injem i mrazevima. Kao djeca su. Zamišljena slika mog nestvarnog lika koju crta noćas jedan čovjek. Ne zna da li je sanjao lik svoje nove knjige ili to njegova mašta ilustruje. Sluša ruke koje ga vode i olovku koja zna sve crte mog lica. Crta me zamišljenu sa pogledom upućenim u daljine. Dok crta, on kao da me osjeća. Sa svakom novom linijom koju nacrta kao da razgovara sa mnom. Pita se ko li sam to ja. Čeka da skica kaže odgovor. Sati prolaze on sjenči sve konture, prelazi prstima po rubovima lica. Olovka i papir srce daju ...

Ljubav, miriše na irise. Na tebe i mene u davno vrijeme. Kad u klubu umjetnika pustimo pjesme od Rundeka. Gledamo se u oči i znam volimo se dovijeka. Lutamo ulicama nasmijani. Bile su to noći i bili su to dani. Dopratiš me kući.  Stojimo satima pred vratima. A zima nam pod prstima. Kažeš mi ne brini. Dođi u zagrljaj meni. Oči njegove mirišu na snjegove. Ruke njegove mirišu na dodire. A po nama padaju prve pahulje. Pustio je na vokmenu pjesmu "Raduj se". I rekao je raduj se lijepa. Često slušam tu pjesmu i tada mi ljubav miriše na ljetnje kiše. Oči njegove mirišu na vjetrove. Ruke njegove na milovanje. A po nama padaju tragovi zvjezdane prašine. Pišeš mi po prašini... volim te mala. Ulični svirač gitaru svira i tvoju pjesmu od EKV pjeva. "Par godina za nas". Oči njegove mirišu na sunčeve zrake. Ruke njegove na zagrljaje. A u nama ljubav traje. Rekao si raduj se i budi sretna. Radujem se i sretna sam Dž. Znaš, sve miriše na snjegove i na tvoje zagrljaje. Autor teksta:...

Sjedi čovjek za stolom i lista novine.  Povremeno podigne pogled prema prozoru.  Kao da nekog čeka.  Mada ne čeka. To on zamišlja scenu iz filma.  Nekad je imao želju da bude glumac. Pisao je scenario i smišljao scenografije. Postavljao ih na scenu svog stana. Sad sjedi i gleda kako sati mjenjaju dan i kako dolazi veče. Prepozna ljude koji prolaze. Sa nekim od njih zna popričati.  Razmjeni nekoliko riječi i nasmije se. Čovjek koji voli da se smije, što ne biste rekli kad ga sretnete prvi put. Jednom sam razgovarala sa njim.  Sjećam se svake riječi koju je rekao. Govori polako, odmjereno i oči mu se smiju. Mada to želi sakriti.  U njegovom umu se pišu filmovi. Koliko god bio ovdje, on je u tim filmovima. Zaš, mislim da je on neke od tih filmova zaista osjetio na svojoj koži. Neće on to reći. Čak, mislim da je osjetio da čitam scenario njegovog bića. Vidjela sam to jer se na trenutak uozbiljio. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixa...

Svijet tone u dubine vasione. U snove. Kao odjeća, misli postaju tijesne, čujem riječi pjesme. Taman da uplovim u snove, u otkucaju sata, neko zvoni na vrata. Gledam kroz ključaonicu, pred vratima poznat lik. Ulični umjetnik. Otvaram vrata i gledam ga u oči. Otkud ti u ovo doba noći? Izvini što dolazim kasno nisam imao gdje drugo poći. Treba mi razgovor u dvoje i jedna šetnja. U tvojim očima vatre gore. Tvoje usne nježno zbore. Treba mi bijeg od zavojitih ulica, skrivanje od sebe  iako se pronađem u pogledu na ogledalo. Prošetajmo ulicama, ponesi kišobran i nacrtaj po noći dan. Ponesi knjigu da je čitamo dok hodamo. Uzmi radio na baterije da plešemo kod uličnih fenjera. Ja sam umjetnik stihova i slikar čudesa. Moje cipele su kistovi a šeširi stihovi. Ljudi žive u utopiji. Ti i ja, mi smo drugačiji. Uzimam kišobran, a kiše ni na vidiku. Gledam kako svojim cipelama slika- sliku. Iz šešira pušta stihove i znam u golubove će da se pretvore. Na njegovm džepu mantila nacrtana su krila. P...

Probudila se iz snova  i zakrpila rane koje su joj ostale od prošle borbe.  Osmjehnula se.  Koja hrabrost da na suze staviš osmijeh.  Jednu iskru iz koje će krenuti varnice. Pogledala je kroz prozor i vidjela kako se planine  prekrivene snjegom druže sa pticama. Ogrnula je ogrtač i umila je lice. Pogledala se u ogledalo i sjetila se. Ona je odabrana, otuđena i zaboravljena. Dodirne rukama lice i zna da je to ona. Da je to uvijek bila i ostala ona. U svijetu koji ima svoja pravila i ne razumije ljude. Nije htjela biti dio većine, odlučila je da ide sama. Oblači se i sipa čaj u šolju.  Nije nikad voljela čaj, ali bi ga svako jutro skuhala za njega. Vjeruje da će se jednog jutra pojaviti pred njenim vratima. Ojačala sam za ovo vrijeme otkad se nismo vidjeli. Gdje li je on sad? Ne mogu jedno bez drugog koliko god bili daleki. Čovjek koji joj je pružio ruku. Različiti po svemu, ali po srcu slični. To prijateljstvo se ne može objasniti riječima ono jednostavno bi...

Ja sam, tinta u nalivepru koju izliješ i pišeš. Knjiga u tvom koferu koju čitaš, kad svi odu. Putnik voza koji dolazi. Sjediš preko puta mene i gledaš me u oči. Osjećaš, kao da me znaš. Gledam i ja tebe tebe u oči i znam da se znamo, odavno. Ja te probudim iz sna i pričam ti priče na peronima ljubavi. Tu smo se sreli. Ja sam toplina koju osjetiš u hladnim noćima. Boja sam, indiga. Ja sam, vjetar koji ti prkosi i šešir nosi. Izmamim ti osmijeh na lice. Djevojka sa dušom ptice. Dok voz šinama kroz gradove prolazi, zarumenili su mi se obrazi. Tako je uvijek kad se sretnem sa tobom. Sa ovih usana kreću riječi i pričam o nama. Ima godina pet kako si došao u moj svijet. Vratio si se u ovo vrijeme za ambleme. Teklo je vrijeme godinu dana i ćutalo o nama. Zašto je stalo sad za susret tebi i meni. Jednom čovjeku i jednoj ženi. Zašto je na trenutak zaustavilo pjesme na radiju i poteze slikarevog kista. Zato da bi se srele tvoja i moja duša ista. Ja sam, dah vjetra i zalutali putnik na tvom plane...

Pronašla sam u ostavljenom svijetu jedno zrno nade.  I baš često iz tog zrna nade raste novi svijet. Obnavlja se duša, oči gledaju kroz sjećanja i traže dom u kom su znale pronaći mir.  Dani prolaze, a snagom koju pronađem idem. I ne znam, kad ti kažem, ne znam gdje sam zalutala u ovim prostorima. Jesam li putovala kroz vrijeme ili stojim u tom krugu i okrećem se  kao kazaljke sata, a ne izlazim iz mehanizma. Zalutala sam, mada znam gdje idem.  Pronalazim po zavojitim putevima svoje staze.  Ne želim biti rob vremena, iako nas ponekad kao vrtlog povuče u svoj svijet. Kao Alisa pronađem svoje skrovište, ispletem neku realnu bajku, postavim scenografiju i odigram koreografiju. Nasmijem se kakav sam virtuoz postala. Znate, vi čitate ove ispisane redove i čine vam se kao razbacana slova  što se drže nitima i čine riječi. Ove misli su džemperi koji umiju ugrijati u hladnim noćima nadolazeće zime. I za zimu sam smislila zagonetke, čik da ih odgonetne. Zima i ja se...

Odlutam u svoje odaje i naslikam slike. Odlutam često i ponekad se sakrijem. Iznjedrim riječi pa ih dlanovima stavim na papir da ih zagrli. Zakopčam rajferšlus  na srcu. Obložim osmijeh na licu sa nekoliko slojeva od zagonetki i brojeva. Zakopčam dušu jer ima vjetrova i snjegova ima. Na dlanovima more i školjke pješčanim plažama mog bića što lutaju. Ja kao ja, skrojena od tkanina osjećanja i čuvar planina. Uhvatim u svoju torbu magle jeseni, jutarnju rosu stavim u bocu. Iskradem se iz ulica, zašnjiram ih kao cipele i koračam samo meni znanim putevima. Pričam li kome o mojim ćutanjima.  Da li ih stavim na sto kao jutranje novine ili ih čuvam na policama tamo među knjgama. Odgovaram li na znatiželjna pitanja ili ih samo pogledam kad me pitaju. Htjeli bi ljudi znati kako se pišu slova i vežu u rječi. Htjeli bi znati od čega li sam to satkana. Koga volim i da li se u svijetu priča ljepše sanja. Ili se budnim očima vide ljepote koje mašta dotakne nježnim dodirom. A ja, kao ja, svoj...

Laste dolaze pod naše prozore.  Znaju sve što znamo ti i ja. Pričaju u sjeni kestena o danima prošlog Oktobra.  Znaju da si mi bio drug, pričaju mi o tome dok odlaze na jug. Priznala sam im da sam te zavoljela. Jesen 2023. voz, za Sarajevo kreće, pružaš mi svoju ruku, ostavljaš mene i Banjaluku. U zagrljaju tvom, da putujem sa tobom. Nebom iznad naše ulice laste odlaze u toplije krajeve.  Djeca puštaju zmajeve od papira. Eh, da imam krila, da poletim sve do Baščaršije.  Da mi golubovi slete na dlanove i da čujem tvoje korake kroz ulice. Da se šunjamo kroz tramvaje i da šetamo pored Miljacke. Eh, da imam krila, sad bih pored tebe bila. Zagrlila bih te u sutonu tu u sjeni kestena svirala bi sonata jesenja. I oteo bi se jedan uzdah u grudima, bila bih sama među ljudima, bez tvog dodira. Ja sam se probudila iz sna u kom je svirala sonata jesenja. Tamo u sjeni kestena pričala sam sa lastama. Još čuvam u ormaru tvoj kaput i bas gitaru. U džepu pronađem kino ulaznice i stih...

Zašto sjediš sam večeras? Opet su fragmenti sjećanja izašli na površinu dlanova.  Ostavili te kao ribara bez broda i sa mrežama koje su pokidane. Kotrljaš dane, iz osame gledaš ovaj grad što se budi kad svi odlaze da spavaju. Ožiljke si sakrio pramenovima kose. Ali u tvojim očima se oslikavaju. Ćuti ti se. Kome je u ovo vrijeme danas više do priče. Ne možeš ti biti dio slike u kojoj nemaš slobodu. Ti se otimaš iz ovog vremena.  Pomjeraš mu dane i kradeš sate. Hrliš prema budućim danima, a prošlost te vuče za rukav. U sadašnjem trenutku držiš u rukama kovanice. Da čuješ eho metala i da te kao sat probude ako slučajno doluta san. A nema ga, neće san u nemirne misli.  Jer ako probaš zaspati kaleidoskop slika se vrtoglavo kao vodopad obruši na tebe.  I dišeš kao da si zarobljen na planini. Čuješ samo eho svog glasa. Ostavljen od ljudi što su te do juče tapšali po ramenu. Sad si im samo odmetnik koji  nije stao rame uz rame sa njima. Ne razumiju te, nikad i nisu, vje...

Rekao je.. Ne očekuj od mene da ti budem vrijeme u nevrijeme. Kompas u vrtlogu života, tvoja pjesma i nota. Ne očekuj od mene da ostanem, ja odlazim niz ulicu. Čuvaj draga taj osmijeh na licu, mene ne čuvaj u srcu. Ako ti se neko približi, pusti da se u tvoje srce nastani. Ne budi kao ja što bježim od ljubavi voljena. Ostani vjerna sebi, baš onakva kakvu te znam. Ne očekuj od mene da sa ovih usana krenu nježne riječi. Ti znaš da sam ih djelima volio reći. Ne očekuj od mene da se vratim u sitne sate. Ne piši mi...čekam te. Ko još čeka buntovnika iz daleka. Ne očekuj da pred očima tvojim izgovorim, ja te volim. To sam ti rekao davno i to stoji. Ne  mjeri se izgovorenim volim te, koliko te volim. To u meni postoji, znaju damari tvoji. Kad me pogledaš, ti sve znaš. Da ti riječ ne kažem, ti razumiješ. Ne očekuj od mene uspomene ja sam ih odavno spakovao u kofere. Stalo mi je do tebe, zato koraci moji odlaze. Znam da je ovo sve izgovor, zar ne. Kad voliš ne ostavljaš, već ostaješ. Budi s...

U predjelima gdje stanuješ, tu navrati samo moj san.  I tiho se iskrade da te ne probudi. Jer noćima ne spavaš.  Ne zato jer san neće na oči, već zato jer želiš biti budan kad dođem. A ne znaš u koje vrijeme, ni kog dana ću se prišunjati tvojim odajama. Biću vjetar što zavjese zaleluja, biću dašak nade razasut po tvom uzglavlju. Čitaću ti poeme napisane dahom mojih čežnji. I poželjećeš da ostanem, o tako ćeš poželjeti. A ja, kao ja, skrivenim otiscima ostaviću ti tek prašinu tragova  po uglovima tvojih osjećanja. Skupljaćeš te čestice i crtaćeš moje lice. Vjetar kao moj prijatelj rasipaće prašinu sa poda tu gdje tvoj korak hoda. I skupljaćeš na svoje dlanove tragove te iste prašine. Zvaćeš me kroz prazne tišine. Molićeš kiše da stanu da ne brišu tragove mojih stopa. A ti opet znaš da sam, kao antilopa. Da su moji tragovi nestali i prije nego je kiša mogla da ih obriše. Zvaćeš sunce da se pomoli iza oblaka prije mraka. Zamolićeš za još jedan budan dan, da se noću san ne sv...

Prolazim kroz ulicu i sretnem tek ponekog čovjeka.  Zamišljeni, spajaju dan koji polako postaje veče. Ne znaju me.  A sve i da me znaju, nisu od ljudi koji bi razgovarali.  Pozdravili bi, onako kako to obično biva i produžili dalje. Kao kad sretnete čovjeka sa šeširom pa on džentlmenski  otpozdravi. Ovo nije vrijeme šešira i ljepih manira. Ovo je vrijeme filmova koje smo unazad toliko i toliko godina gledali. Naučna fantastika, otvorila je knjige, prošla kroz ekrane i postavila scenografiju na ulicu kojom idem. Ovdje sam u svitanjima. Dok još spava grad.  Vozim preko mosta skejt. Onda pravo niz ulice i gledam pospane izloge.  U tim izlozima jedino su knjige budne. Čekaju da se otvore vrata i da ljudi čitaju. A ljudi danas rijetko čitaju. Listaju fotografije koje su iluzija. Ja sam putnik vremena.  U torbi je uvjek jedna knjiga. Zastanem na mostu i gledam rijeku kako teče.  Prohladno je jutro i šake se griju u džepovima. Tu uvijek pronađem zalutale...

Čekaj, ne zapisuj šta ti govorim, zapamti. Krenuće ti suze pa će tinta da se razlije na papiru. Ne snimaj audio od suza će se stvoriti rđa. I čućeš tek pomješane tonove. Ja sam, priča u priči. Čitaćeš roman koji je napisan o meni.  O izmišljenom liku koji hoda rečenicama, a stvarno postoji izvan romana. Zapamti, jer ako pišeš, pronaći će tragove i znaće gdje sam. A ne želim da znaju. Ovo je vrijeme kad je srce na dlanovima, a duša ne sluša pravila koja su napisali. Ovo je vrijeme kad fikcija postaje rub stvarnosti. Biće da me ptice razumiju više nego ljudi. Pričam sa pticama. Sviram klavir u odjelu robota.  Djevojka u ulozi viteza. Koliko oklopa nosim na sebi da ostanem skrivena. Ovo su vremena kad treba biti žena. Od čega sam spojena, ko je programirao moj lik  i dao mi ove oklope koji ne mogu da se uklope u kalupe. Sviram po tim dirkama ruke su mi slobodne od oklopa. Osjete prsti melodiju i bez nota na papiru oči je čitaju i sviraju. Slušaj me, svakog trena mogu otkriti...

Stojim i gledam u pravcu gdje vatra još gori. Tražim način da pronađem put gdje su naši prijatelji otišli da se sakriju u ovom vremenu  kad nigdje nije sigurno. Naučila sam kako biti jaka.  Od djevojke koja bi se povukla u stranu,  postala sam djevojka koja stoji prva. Vjerujte nema to veze sa hrabrosti niti nekim prkosom u meni. To je zbog toga, što sam ostala jedina koja nije povrjeđena. Prijatelji ne mogu izaći vani. Brinem o njima.  U isto vrijeme ih njegujem, kuham i tražim hranu. Kad svi zaspu, što je rijetkost da u isto vrijeme svi spavaju, onda se skupim u svom krevetu,  najčešće budna gotovo cjelu noć. Preklopim tri sata u epizodama. O meni nema ko da brine. I to sam naučila. Samo što sad, više niko ne traži od mene da budem sluškinja. Ovo je mojom dobrom voljom da brinem o ljudima. Da me sad vidi porodica koja je brinula o meni ne bi me prepoznali. Ostavili su me kad sam ih trebala najviše. I znaš, da me nisu ostavili da li bih bila ovo što sada jesam....

Ko ti zagrli pjesme? Ko je tu za još jednu noć besanu? Ko ti čuva uzglavlje od snova? Ko ti je dah sjeverenih vjetrova na krhotini svjetova? Reci mi viteže. Noćas, snovi bježe u morske mreže da se ulove. Rijetki se zavole. Ko ti pusti muziku na radiju? Čije ruke želiš da budu kao šal u hladnim noćima topli zagrljaj? Ko ti je žal na usnama, tajna u tvojim pjesmama? Ko ti je čežnja u grudima, neko tvoj, među ljudima? Noćas, su morski valovi tango plesali. Na pjesku morske zvjezde su sijale, naše ruke su se zajedno držale. Ko ti je snaga planina u danima kad svi odu? Ko ti umije lice dlanovima kad si u nemirima? Ko ti zagrli nedostajanja i šapne ljubav u vremenu kad je mnogi traže? A rijetki pronađu. Čije ruke želiš da te nađu u mraku i budu svjetlo? Rijetko se zavoli... vjeruj mi rijetko. Noćas, kad Sunce otkrije Mjesečeve putanje, kad se jedno čekanje pretvori u susret ljubavi. Kapetane ne daj da snovi bježe u morske mreže. Ulovi ih na svoje dlanove. Na hridima stoji jedna žena. To je t...

Ptice prave srce od krila. Na praznom papiru tragovi mastila. Čuju se koraci što idu kroz ulice. Samozatajno u obloge stavljam srce. Ne otkrivam svoj lik. Ja sam putnik noći što skriva oči. Neko u stanu preko puta ulice pušta gramofonske ploče. Ja još ne spavam, otkucavam vrijeme kazaljkama sata i lagano zaključavam vrata. Vjetrovi između zgrada dišu, ruke mi priču pišu. Izmaštanu u stanu gdje svjetlost prolazi kroz roletne.  Nekad su noći tako sjetne, nekad su za to da uz muziku plešemo. Ptice prave srce od krila. Od paperja i pera, ja sam iz nekih drugih sfera. Djevojka sa tri kofera što putuje vozovima. Ušunjam se u dan, otključam stan. Neko zvoni na vratima, zvone i telefoni. Pogledam kroz prozor kako lete baloni. I letim sa njima. Ostavim prazan prostor telefonima.  Otvorim vrata onom ko zvoni. Izvinite mlada damo sačekaću dok se javite, zvone vam telefoni. Neka zvone, sve do Vasione. Znam da za mene imate pismo. Ono ipak najljepše miriše, ono inspiriše. I kad željno išče...

Ušuškala sam prazne hodnike da im bude toplije. Otvorila sam knjige da ih listaju vjetrovi. Ostavljam šešire na ulične svjetiljke kad sunce ugrije da im bude hlad. Pretvaram ovaj grad u scenografiju iz filma. Šapućem uloge glumcima, skrivena iza ormara. Sama razgovaram tišinu u ovom filmu. Idemo patike i ja.  Imam u rukama zadatke iz enigmatike. Sinonim sam za tu riječ u meni je enigmatika odavno već. Budim snove, šapućem im stihove. Često ih uspavam pričama iz rukava. U zemlji zaborava postoje odaje gdje svako sjećanje stanuje. To su biblioteke napisanih osjećanja. Dok spava grad sjedim i čitam knjige na obodu vremena. Uzimam gramofonske ploče, stihovi se toče u čašu od stakla. Pričam svicima i nekim neznanim licima. Tražim toplinu vidim hladne fronte u srcima. Ne znaju ko sam, iz kog sam grada. I ko je ta djevojka koju prati gitara. A ja balanisiram kao lopta na vodi. Šta bude kad pitam ljude, jesu sretni? Vuku svoje korake niz ulice. Zatvore srce i sakriju se od svih. ...

Još jedan korak i prošli smo stazu. Išli smo po snjegu i mrazu. Išli smo po suncu i kiši. U dušu zapiši. Pronađi srca mog mapu. Moje će oči biti svjetlost u mraku. I bliže si mom koraku. Još jedna riječ i prešli smo mostove koji djele naše obale. Išli smo po vjetrovima. Opirali se burama i morskim strujama. Išli smo kad svi spavaju da nas ne vide. Kako tvoj korak, pored mog ide. Još jedan akord na gitari zajedno smo svirali. Da bi muzikom i pjesmom ljubav jedno drugom darovali. Išli smo kroz tišine rasipali note kao papire. Gledali djecu kako se igraju žmirke. Vratili se u djetinjstvo i igrali sa njima. Proletila noć i već svanjiva. Pomalo sam ti sanjiva. Išli smo kroz pjesme i plesali kroz noći. Ja ću ti doći. Sjetim se kako s ponosom iz džepa izvučeš čokoladu sa kokosom. I kako se vjetar igra sa tvojom kosom. I kako kišne kapi padaju po nama. Nema kišobrana, već nas čuva štit ljubavi. Ja ću ti doći jedne kišne noći. Ja ću ti doći jednog sunčanog dana, sa tajnom na usnama. Sviraće git...

Dobrodošao u moj svijet. Za tvoja krila ovo je nepoznat let. Dobrodošao u moje romane. Na listovima pek papira napisane. Dobrodošao u moje fotografije. Gledaćeš albume jednog dana, sa osmijehom na usnama. Dobrodošao u moje portrete. Kad nacrtam ptice u tvojim očima one lete. Sjedi za sto gdje se u oči gledamo. Dobro mi došao. Dok sjedimo za stolom, noć se spušta nad gradom. Ti sa gitarom, sviraš i pjevaš. Između ne voliš i voliš. Između ostaješ i nedostaješ. Između strasti i čežnje. Dobro mi došao. Između zrna pijeska i leda. Između tvojih riječi sa usana i pisama. Naši pogledi govore o ljubavi. Između tanga i bolera. Između punih ormara i kofera. Između Zemlje i Svemira. Između nemira i mira. Tvoja gitara svira. Dobrodošao u zabranjene gradove. Ti ne znaš ove ulice. Samo po sjećanju prođeš kroz drvorede lipa. I zamiriše ono vrijeme kiše kad smo se sreli. Zamirišu ti lipe dahom jula. Zagrliš me i kažeš, draga ustanimo od stola, noćas bi da šetamo. Da ne spavamo cjelu noć i zvjezde da g...

Ti čovječe što provodiš veče u pustim ulicama čekajući čovjeka koji si nekad bio. To je samo dah vremena lažni trag ostavio. Idi pravo, skreni desno napravi nekoliko koraka izađi iz mraka. Sjedi za sto, odloži kišobran. Javili su upravo na radiju, neće biti kišni dan. Svi će tražiti tajnu tvog pogleda, sakrij ga obodom šešira. Naruči kafu i pij je polako. Tako da misle da si neko ko posmatra njihov svijet. Ti si za njih predstava u zabludi gradova. Noćno svjetlo u tami prozora. Svi oni stave maske na lice heroju ulice. U svijetu teatra, rijetko pruže ruku i otvore vrata. Izvini na nježnosti, drugačije ne umijem u ovom ludom vremenu kad gotovo nikom stalo nije do toga kako se čovjek osjeća. Izvini na dlanu dobrote što postoji u meni. Vidjela sam te kako noćima sjediš sam i uvijek je uz tebe kišobran. Ti se nadaš kiši i kad je nema. Ti se nadaš da će sve da se složi. Tako je nekad tjesno u koži. Išao bi bos i po kiši da pada. Zagrlio bi svjetla ovog grada od zablude i htio kao čovjek da ...

Ostao sam u ulici sam.  Tu gdje sam te vidio i ljubio. Gledam kako se vole ljudi.  Sjetim se vremena, kad zastudi. Kad glavu nasloniš na moje grudi. Sa mnom si disala, pjesme mi pisala. Ja odmetnut od vremena.  Ne bi me bilo noćima, kad si me trebala. Vjeruj, ne znam šta je to u meni zaslužno za suze jednoj ženi. Nisam od kamena, stigne me čežnja kad se sjetim kako staviš ruke na moja ramena. Vjeruj mi voljena, ima vremena kako san neće očima.  Kad probam zaspati tvoj lik me prati. Ustanem i sjedim. Iza zida, kao da ti čujem glas. Bila si i ostala tajna vjekova u mojim očima. Vjeruj mi voljena u pustim satima moj pogled odluta prema vratima. Čujem kako ih otvaraš i ključ ostavljaš na našoj polici gdje su knjige pjesnika. Sjetim se kako si ih čitala. Nedostaju tvoji pogledi, kad mi pročitaš stihove Mike Antića.  Ti tako snena dijete i žena, moja voljena. Puste su ulice više i od pustinje, srce ustukne nekoliko koraka.  Kad se pojavi svjetlost iz mraka. Pomis...